Pored svih pehara, trofeja, medalja i drugih sportskih uspjeha, ono na šta sam posebno ponosan i što održavamo ovih deset godina jesu osmijesi na licu ljudi od kojih je većina nastradala u ratu, rekao je Novak Grbić, predsjednik Odbojkaškog kluba invalida Banja Luka, povodom obilježavanja decenije postojanja ovog kolektiva i proslave krsne slave, Tomindana. Banja Luka je prvi klub sjedeće odbojke nastao u Republici Srpskoj i od kojeg je krenulo osnivanje drugih kolektiva. Sada u RS postoji 12 klubova, igra se liga i stalno se radi na animiranju što više invalida da se bave sportom.
– Prvobitni cilj bio je da se okupljamo i bavimo rekreacijom, nismo ni znali koliki je značaj sporta u rehabilitaciji. Znamo da je u posljednje vrijeme poslijeratni sindrom zahvatio 90 odsto ljudi koji su izašli iz rata, a mi smo to uspješno prebrodili našim radom – kaže Grbić.
čovjek koji je najzaslužniji za pojavljivanje sjedeće odbojke u RS jeste Zoran Ješić, kapiten Banje Luke i reprezentacije Srbije, koji se kao ratni vojni invalid u Sloveniji, tražeći ortopedsko pomagalo, susreo s ljudima koji se bave ovim sportom i to prenio u Banju Luku, a kasnije i na cijelu RS.
– Mislio sam da će nam ova jubilarna godina biti najljepša, ali je ispalo obrnuto. Ova je najteža, a još nije ni završila. Teška je situacija u klubu, Savezu i svim klubovima – kaže Ješić, kapiten ekipe koja je do sada bila jedini prvak Republike Srpske, osvajač nekoliko kup takmičenja, učesnik najjačih evropskih takmičenja…
I pored svih uspjeha Ješića, kako kaže, boli činjenica što se njihovi rezultati ne tretiraju isto kao i rezultati ostalih sportista.
– I kada dobijemo nagradu, odvajaju nas u izborima najboljih sportista, a stalno se priča o nekoj socijalizaciji, tako stvaraju kontraefekat. Jedino znam za opštinu Doboj da u svom izboru tretiraju zajedno sve sportiste. To je težak proces, a niko neće da započne. Mi smo zaista kao porodica, toliko vremena smo zajedno da smo kao rod, zajedno i tugujemo i radujemo se… Pokazali smo da je ovo najbolja preventiva u borbi protiv posttraumatskog stresnog sindroma i malo sam ljut što zajednica ne zna koliko to ima široku dimenziju – dodao je Ješić.
Napomena: Tekst preuzet iz Fokusa