Otpisani Bukovci

Ideja o osnivanju ronilačkog kluba u Banjaluci stvorena je, sada već davne, 1968. godine.

San je to  dvojice bivših mornara, koji su po odsluženju dvogodišnjeg vojnog roka u ronilačkim jedinicama Jugoslovenske Ratne Mornarice poželjeli ponovo zaviriti u podvodni svijet.

Njihova imena su:

Vjekoslav Potočnik

i Mirsad Ramić

Maladalački entuzijazam, velika želja i ljubav za “osvajanjem podvodnog svijeta” nije bila dovoljna da se ta ideja odmah i realizuje. Njihov najveći problem bio je nedostatak opreme pa je trebalo čekati još nekoliko godina da bi se u ljeto 1972. godine u Vrbasu na Limanu ostvarila ta želja.

Upornim traganjem, vezama, moljakanjem i poznanstvima uspjeli su iz vojnih rezervi dobiti nešto dragocijene ronilačke opreme:  tri dvobocnika za vazduh domaćeg proizvoðača “Ðuro Ðaković”, tri jednodoma dvostepena regulatora “Royal Mistral”, tri ronilačka odjela, isto toliko pari peraja, maski, pojasa olova i ostale opreme, koja je u to vrijeme bila zadnja riječ tehnike u svijetu ronilaštva. Punjenje boca obavljeno je u kisikani banjalučke tvornice “Jelšingrad”, na posebno za tu svrhu prepravljenom kompresoru. Prvi zaron napravili su Vjeko, Mirso i Faik Lukšija. Iako je ovaj zaron trajao samo nekoliko desetina minuta od toga dana ništa više nije bilo isto.

Čvrsto riješeni da svoju ljubav i znanje o ronjenju prenesu i na druge odlučili su da osnuju ronilački klub. U tadašnje vrijeme nije bilo ni lako ni jednostavno registrovati ovakvo udruženje. Trebalo je dobiti saglasnost od mnogih institucija, opravdati razloge osnivanja, predvidjeti način finansiranja i, na kraju, objasniti značaj ovakvog kluba za “širu društvenu zajednicu”. Trebalo je imati puno energije, znanja i odlučnosti  pa ne odustati od ovog poduhvata. Oni nisu odustali. Neke prepreke riješili su lako, a za neke su se morali dobro pomučiti. Oko imena se nisu dugo dvomili. Siglo je sa Vrbasa, spontano i jednostavno buk. Ono što je na moru talas, to je na rijeci – buk, onomatopeja vala koji se razbija o kamen i stvara buku.

Klub je zvanično registrovan aprila 1976. godine, u duhu tadašnjeg vremena, pod imenom Amaterski ronilački klub “Buk” Banja Luka. Osnivačka skupština održana je u kino sali u Gornjem Šeheru, a prisustvovali su joj Daut Pipić, Hamed Bolić, Vjekoslav Potočnik, Mirsad Ramić, Mirko Erić i Faik Lukšija. Za prvog predsjedinka kluba izabran je Hamed Bolić. Odmah na početku svoga rada gradske vlasti prepoznale su značaj i važnost kluba pa je dobijena i prva prostorija za rad koja se nalazila u sklopu restorana “Slap” u banjalučkom naselju Desna Novoselija na samoj obali Vrbasa. Nešto kasnije klub će preseliti u bungalove u neposrednoj blizini ove lokacije i tamo će ostati sve do 1985. godine kada seli u današnje prostorije.

Vjeko nas je napustio 2010. godine. Do posljednjeg dana bio je aktivan član kluba i svoje znanje i iskustvo nesebično je prenosio na druge. Za života dobio je niz priznanja za razvoj sporta i ronilaštva od kojih posebno treba izdvojiti Zlatnu značku i plaketu Saveza ronilaca Jugoslavije te Plaketu Grada Banja Luka.

Mirso je penzioner i danas živi u Banja Luci. Jedan je od osnivača profesionalne ronilačke ekipe koja je prvo pri policiji, a kasnije u sklopu vatrogasaca napravila na stotine uspješnih profesionalnih ronilačkih intervencija.

Za ono šta su njih dvojica napravili za klub i ronilaštvo samo dijelom smo im pokušali zahvaliti kroz dodjelu najvišeg klubskog priznanja – Amblema kluba.

KROZ ISTORIJU

Ronilački klub “Buk” osnovali su aprila 1976. godine dvojica bivših mornara, ronilaca Jugoslovenske Ratne Mornarice i nekoliko etuzijasta tog sporta. Prve godine rada obilježene su nabavkom opreme i popularizacijom ronilaštva. Kao pokretač organizovanog ronjenja u Bosni i Hercegovini, naš klub je postavio temelje i standarde ronilaštva na ovim prostorima. Stotine obučenih ronilaca, stažna ronjenja i mnogobrojne uspješno obavljene spasilačke akcije, pregršti medalja sa takmičenja, svrstale su “Buk” u elitu ronilačkih klubova nekadašnje Jugoslavije.

Počeci

Prva generaciju ronilaca predvoðena je osnivačima kluba, Vjekoslavom Potočnikom i Mirsadom Ramićem, kojima se pridružio Faik Lukšija i Kirn Ladi, svestrani avanturista i sportista, nemirni duh kluba. U stopu ih slijede Ernada i Jasna, prve dame u klubu, zatim Hajro, Mirko i Darko Erić, Niko Josipović, Garo…a zatim sve više i više njih. Imali su samo tri kompleta opreme ali su ronili kao da ih imaju trideset. Već tada se dalo naslutiti da će uz takav tempo klub napredovati od pionirskog poduhvata do simbola grada kakav je danas.

Sedamdesete

Razvoj kluba u ovom periodu bio je obilježen nabavkom veće količine savremenije opreme za koju se, kao i danas, pobrinula Civilna Zaštita.

Krajem sedamdesetih dolaze novi, mladi ljudi koji pokreću razvoj Buka i svrstavaju ga u sam vrh, zajedno sa kvantitativno većim i bogatijim klubovima u SFRJ. Bila je to generacija koju su predvodili Tomo Bezer, Dragan Gago Prlja, Vujin i Ðoko, Narcis, Marina, Mazo, Željo, Ratak, Danko, Jadro, Siniša…To su bile godine dominacije kluba u sportu, obuci i akcijama. 1986. godine klub se seli u današnje prostorije, nabavlja savremenu opremu a roni se po Kornatima, Hvaru, Rabu, Ugljanu. Stanovnike Ulice Idriza Masle često je budila glasna grmljavina starog Bauera, bukovog kompresora za punjenje boca, što je bio siguan znak da se ronioci spremaju na zaron.

Osamdesete

Osnova kluba koja je postavljena sedamdesetih godina prošlog vijeka privukla je novu generaciju koji su osamdesetih donijeli nove ideje i veliku energiju u klub. Sami renoviraju klubske prostorije od koga stvaraju novi dom, sklonište dobre energije i trajnu kategoriju u koju se i danas vraćaju.

Ovu generaciju predvode Mario Smrekar, Boban, Smajo – dijete kluba i Vrbasa, Brana, Feješ, Siško, Braco, Dine, Kreso, braća Džafić Ines i Iris, Lola i Srce, Amir, Milka, Sandra, Edo, Enes…Organizovali su prvu i za sada jedinu meðunarodnu ekološku akciju “MERA”, okupivši na desetine mladih čitave planete. “Zlatnu medalju Boris Kidrič”, tadašnje naviše državno priznanje, Buk je dobio upravo zbog kvalitetnog i stručno organizovanog pristupa zaštiti rijeka i vodotoka naše regije. Bilo je to Bukovo zlatno vrijeme.

Devedesete

U teškim vremenima koja su dolazila čvrsto prijateljstvo stečeno u klubu preovladalo je sve ratne strahote. Članovi kluba su se meðusobno pomagali i štitili u užasnim vremenima kroz najplemenitije osobine u brizi za manje i slabije. Kraj rata Buk je dočekao sa oronulim prostorijama i zastarjelom opremom ali sa najvećim kapitalom, ljudima koji su nošeni duhom osnivača ponovo upalili stari kompresor i krenuli ispočetka.