Category: Novosti

Obavještavamo Članove RonilaČkog kluba “Buk” da je u saradnji sa Zavodom za transfuzijsku medicinu RS organizovana akcija dobrovoljnog darivanja krvi koja će biti realizovana u srijedu, 15.12.2010.godine, u prostorijama Zavoda sa poČetkom u 9 Časova. Pozivamo sve Članove i prijatelje kluba da još jednom pokažu svoju humanost i da se u što većem broju odazovu i darivaju krv. Zavod se nalazi na staroj lokaciji u krugu KliniČkog centra, a adresa je ul.Zdrave Korde 1.
Dobrovoljni davalac krvi može biti svaka zdrava osoba u starosnoj dobi od 18 do 65 godina koja ne boluje od akutnih ili hroniČnih bolesti. Muškarci mogu dati krv svaka 3 mjeseca, a žene svaka 4 mjeseca. Davanje krvi nije bolno, ne stvara naviku i ne šteti organizmu. Darivanje krvi je zdravo za davaoce – provjerava se zdravlje, stimuliše se proizvodnja novih krvnih ćelija i poboljšava se cirkulacija. Ali najvažnije od svega, darivanje krvi je izuzetno human gest kojim možemo nekome spasiti život.

PreporuČuje se da dobrovoljni davalac bude odmoran, da nije konzumirao alkohol u posljednja 24 sata i da je 2 sata prije darivanja krvi pojeo lagani obrok. Dobrovoljni davaoci krvi treba da ponesu svoju liČnu kartu.
Sama procedura davanja krvi vrlo je jednostavna. Kada doðete u zavod, jedan od med.tehniČara vam proveri nivo hemoglobina, izvrši se upis u registar, a onda dobijete upitnik koji sadrži uopštena pitanja u vezi sa naČinom života. Poslije toga slijedi kratak ljekarski pregled. Ako doktor ustanovi da možete dati krv, slijedi sam Čin darivanja krvi.

Tokom dobrovoljnog darivanja krvi od dobrovoljnih davalaca uzimaju se doze od 350 – 450 ml krvi. Ovo je koliČina od oko 10 odsto krvi koja se nalazi u organizmu odrasle osobe i vaše tijelo će je nadoknaditi veoma brzo. Sve dok je hidratacija vašeg organizma u normali (zato je znaČajno da ste uzeli dovoljno teČnosti prije davanja krvi), vaš organizam će teČni dio krvi nadomjestiti u roku od nekoliko sati. Za potpunu nadoknadu krvnih ćelija, vašem organizmu biće potrebno nekoliko sedmica ili 21 dan.

Vjekoslav PotoČnik nije bio formalista. Sigurno mu se ne bi naroČito svidjelo da neko stoji nad mjestom, na kojem će provesti vjeČnost i nabraja poČasti i diplome koje je, ruku na srce, pošteno zaradio. Vjerovatno ne bi rekao ništa, šta više, bio bi zahvalan na Čemu bilo i blago zamišljen, kao da ne vjeruje da se tu radi baš o njemu već o nekom drugom. Nekom izmišljenom o kome se priČa kada se pojavi u društvu, jer društvo traži uzor da se u njemu samo ogleda.
Sve to je Vjeko znao i rekao bi da je to filozofija kojoj nije dorastao, ali eto ako je takav red, onda neka tako i bude, jer… reda mora biti. Kasnije, kada aplauzi utihnu, više bi volio da te sa istim žarom u oČima, koji nije stario onako kako je starilo njegovo lice, pokuša preokrenuti na NJEGOVU stvar. A njegova STVAR je bilo more, Boka i njegova porodica za koju je vrijedno radio Čitav svoj život, do zadnjega dana. More i njegove dubine su mu bili utoČište i snaga, kojima je ostao vijeran, ponovo do zadnjega dana i zadnjega daha. U satima u kojima se sidreni konop njegovog života zatezao na bitvi Božanske volje, a boje nestajale, Vjeko je svoj mir i snagu našao na palubi nikad prežaljene barkase, posjedovane u srcu, a u kojoj su sa njim, spremnim na zadnji uron u plavo i nepoznato, bili i njegovi najmiliji. Na palubi toga broda, preobražen i ponovo mlad, iz bure života, mahnuvši rukom na pozdrav i na debeloj bonaci vjeČnoga mira, Vjeko je stao pred Gospoda. Za to je, dame i gospodo, trebalo hrabrosti. Vidite, toga mu nije nedostajalo.
To njegovo more imalo je Čvrstinu, imalo je magnetnu privlaČnost na koju se okretao kompas brojnih života, većine vas, koji tu danas pored njega stojite i sjećate se. Volio je da priČa o tome svijetu dubine i tišine, svjesno i odogovorno remeteći tu istu tišinu, ali u dobroj namjeri, samo da bi je podjelio sa drugima. NaČin na koji je Vjeko spoznao moć tišine je takoðe formalnost, i na to ne treba trošiti rijeČi. On ju je, eto spoznao, dijeleći poslije ljude na one koji jesu i na one koji nisu htjeli ili smjeli na tome strašnome mjestu, duboko, duboko dole ostati. Ostati bar neko vrijeme, metar dublje, minut duže….. Dijelio, ali nipošto osuðivao, ipak nije svako za to, ali to je druga priČa.

Oni koji su razumjeli, znaju da je i sada Vjeko samo otišao da proviri, da provjeri neke nove, nebeske terene, ne bi li nas i tamo jednoga dalekog dana doČekao sa uredno složenom opremom i šeretskim osmjehom. I opet prvi, bezobrazno prvi. I u inat svima koji misle da je to nemoguće. Moguće, sasvim moguće… metar dublje, minut duže. Poznavajući Vjeku, Čekaće na položaju i privlaČiti vatru na sebe dok se i zadnji prašinar zamagljenog pogleda i lud od gladi ne izvuČe, a za to neće tražiti hvala. I šta je njemu mogla vatra kad su u njegovoj duši spavali okeani svjeta? Šta, zaista?
Postoji vapaj Bogu. Zaista, Bože, daj nam snage da prihvatimo ono što ne možemo promjeniti. Bože, daj nam hrabrosti da promjenimo ono što možemo. Bože, daj nam da uvidimo razliku. Vrijedi se potruditi, jer se jedino tako može uspjeti. Vjeko je, prije ili kasnije dobio snagu da prihvati, hrabrost da promjeni i uvidio je razliku i bio je dobar suprug, otac i djed. Znao ja da bude strpljiv, da nauČi radoznalog musavca kako se veže udica i da unukama nacrta ČiČa Glišu. Da bude dobar i da bude drug. Da bude laf, lafČina u svemu što radi, laf i kada te poduČava i kada te razumije. Vjeko nije mogao da ne radi ništa. I kako se to ne radi ništa? Čovjek MORA da radi, da dostojno opravda svoje postojanje, zdrav ili bolestan, nema veze. Eto u takve je mudrolije Vjeko vjerovao. Vjeko je bio siromašan, po duhom siromašnom ravnalu života. Njega je za to sve, iskreno vam kažem, boljelo uho. I to ne jedno, već oba, ista ona kojima je pažljivo slušao prijatelje. A njima, prijateljima je već bio puno puno bogatiji. Prijatelji su mu omogućili da, kada se razbolio, živi ostatak svoga života visoko podignute glave, te da ga i na onaj svijet dostojanstveno i lijepo isprate, onako kako to dolikuje ronilaČkom dinosaurusu, zadnjem od svoje vrste, polomljenih zuba i izmuČene utrobe. Ali i dalje opasnom da se i sama Smrt upita ko to stoji pred njom… bos, prkosan, nedodirljiv. Stoji, tješi prijatelje, grli i štiti grubim rukama, a Njoj gleda u oČi svojim oČima u kojima i dalje svijetli ona NJEGOVA STVAR. Stoji i gubi bitku koju ne može dobiti, jer takav je red, a… reda mora biti. InaČe bi vladao nered. A to nije dobro.
Vjeko je znao kada da se makne i prepusti kormilo mlaðem i sposobnijem. To je vjerovatno razlog po kome će ostati upamćen kao dostojanstven i nenametljiv Čovjek, a ne tamo neki Čangrizavi i dosadni starac kojeg je pojelo vrijeme. Vrijeme koje će opet, sve nas jedan dan pojesti. Za to mu hvala i neka nam to bude uspomena i opomena.
Vijeku nije odnijela smrt. Ne, njega je odnio život, dobar, predobar, prebogat život u kome je on našao svoj smisao. Život je pjesma, pjesnici su oni u Čije jedro puše Maestral, Maestral je vjetar Jadrana. A Vjeko je volio i Jadran, i Maestral i život i ono kad škripi paluba, a sidreni konop života juri na dno… Eto vidite, ako je volio, znaČi da je bila ljubav, jer takav je red, a… reda mora biti. A kada vlada red, onda je to dobro, i neka je po redu i tako ukrug. Poenta je da nema objašnjenja, pitanje je samo po sebi korijen odgovora, a odgovorene stvari nisu interesantne, one su formalnost, ista ona koju Vijeko nije volio, ali to nije umio da objasni. Neka, bar dio toga objasni stih pjesme:

ONI KOJI ME SREćU MISLE DA PUTUJEM

A NE PUTUJEM JA

TO BESKRAJ PO MENI HODA

PUTUJ STARI, I MIRNO TI MORE

U Četvrtak, 04.novembra 2010.god., ministar civilnih poslova BiH g.Sredoje Nović posjetio je prostorije RonilaČkog kluba “Buk” iz Banja Luke. Razlog posjete je bio da se ministar upozna sa uslovima rada i opremom koju posjeduje RK “Buk”, kao i da se upozna sa dosadašnjim rezultatima projekta “SpasilaČka služba u BiH”. Ovaj projekat je odobren ove godine od strane pomenutog ministarstva, a sa ciljem obuke spasilaca širom BiH. Ovom prilikom je predsjednik RonilaČkog kluba “Buk” g.Borislav Trninić uruČio ministru Zahvalnicu za doprinos i pomoć u radu SpasilaČke službe. Ministar se upoznao sa svim aktivnostima koje organizuje RK Buk, te je izrazio zadovoljstvo sa opremom i organizacijom kluba.

Poštovani ronioci, u Hrvatskoj je napokon poČeo da izlazi ronilacki magazin. Imali smo priliku da prelistamo prvo izdanje i prenosimo Vam nase utiske. Magazin je stampan na 145 stranica sa tekstovima koje cete pozeljeti procitati i nekoliko puta, te fotografijama koje cete gledati sa divljenjem. Magazin prati najnovija desavanja kako u rekreativnom i tehnickom ronjenju tako i u apnei i podvodnom ribolovu. Magazin izlazi Četiri puta godisnje, a mozete ga naruciti na broj telefona 066 33 00 00 (Brane Radjević). Zbog velikog broja zainteresovanih, molimo Vas da na vrijeme rezervisete svoj primjerak magazina!

Ronilacki klub “Buk” iz Banja Luke organizuje i ove godine medjunarodnu ronilacku ekspediciju pod nazivom “Kraska vrela 2010” koja ce trajati od 19.07. do 22.08.2010.godine. Ovo je nastavak uspjesno organizovanih ekspedicija u kojima pored ronilaca iz Buk-a ucestvuju i speleo-ronioci iz Engleske i Francuske. Ova ekspedicija je naucno-istrazivackog karaktera i bavi se istrazivanjem kraskih izvora na podrucju opstine Mrkonjic Grad, ali i na drugim terenima sirom Republike Srpske. U ovaj projekat su ukljuceni i naucni radnici, a podrsku su dali Republicki zavod za zastitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljedja RS, Fond za zastitu zivotne sredine RS i Institut za gradjevinarstvo “IG” iz Banja Luke.
Tokom ranijih ekspedicija se doslo do velikih saznanja u pogledu podzemnih vodotoka, spiljskih kompleksa ispunjenih vodom, te zivim svijetom koji zivi u njima. Kao rezultat proslogodisnje ekspedicije, nastao je film “Tri dana Mracaja” koji je osvojio 1.mjesto na 13.Medjunarodnom festivalu podvodnog filma u Beogradu koji je odrzan u decembru prosle godine. Nadamo se da ce rezultati i ove godine biti spektakularni, te da ce javnost sa njima biti upoznata putem video materijala koji ce nastati tokom ekspedicije.