Onaj ko ga je poznavao kaže da je Radovan Bisić bio veliki sportista i veliki čovjek. Imao je veoma uspješnu boksersku karijeru u poluteškoj kategoriji.

Nije se bojao ni, u to vrijeme, svemoćnog, u njegovoj kategoriji, Mate Parlova. Uvijek je jurišao na pobjede.
Rođen je u Slavonskoj Požegi. ®elio je da nešto znači u svom gradu pa je počeo trenirati u tamošnjem klubu BK Slavonija. Sanjao je da jednog dana napravi nešto veliko, da se o njemu priča.

Bisić je veoma brzo postao popularan, ne samo u svojoj ulici, već u rodnom gradu Slavonskoj Požegi. Svojom predanošću, upornošću došao je na oko vodećih bokserskih ljudi u SFR Jugoslaviji.

Kada su ga na jednom takmičenju vidjeli Sredoja Zekanović i Dragan Batar, odmah su mu poslali ponudu da pređe da živi u Banjaluku i da nastupa za Slaviju. On je to objeručke prihvatio.

Ponavljam, imao je tu nesreću da nije mogao ispred Mate Parlova. Ali, o njegovom kvalitetu, valjda dovoljno govore izjave Parlova poslije međusobnih mečeva Pule i Slavije u Boriku: „ Pobijedio sam, ali me je Bisić itekako namučio. čestitam mu na ovoj borbi“.

Veoma dugo je radio u Jelšingradu u Banjaluci. Da ga ljudi vole Bisić je sam doprinio. Svoju boksersku popularnost (član Slavije, reprezentativac SFRJ) nikada nije iskorištavao. Nije želio da se razlikuje od ostalih saradnika, sugradjana.

Sa Slavijom je Bisić bio pobjednik na mnogim turnirima. Ipak, kao najveći uspjesi u njegovoj karijeri ostaće upisani:

-šampion SFR Jugoslavije 1969. i 1970. godine

-šampion Balkana 1977. godine

-osvojena bronzana medalja na Evropskom šampionatu u Poljskoj.

Iako je rodjen u Slavonskoj Požegi je veoma često govorio da je Banjaluka njegov grad. Od 1980. godine, kada je došao u Banjaluku, pa sve do 1996. godine, kada je preminuo, ostavio je neizbrisiv trag. Radovan Bisić će zauvijek ostati u sjećanju Banjalučana.

Na kraju, recimo da se u znak sjećanja na Radovana Bisića, u Banjaluci svake godine održava međunarodni bokserski turnir Memorijal Radovan Bisić. Ovaj turnir je uvršten i u kalendar Evropske bokserske amaterske asocijacije.

Rođen je 17.avgusta 1929. godine u Banjaluci. Bio je član generacije RK Borac koja je osvojila prvu titulu i Kup u istoriji kluba.

Takođe, se može pohvaliti da je bio i trener Borčeve ekipe koja je kasnije osvojila evropski vrh.
Začetnik rukometnog sporta u Banjaluci. član prve generacije RK Borac. Veliki rukomet zaigrao 1949. godine a osim tim sportom još se, paralelno, bavio atletikom, fudbalom i odbojkom. Za mali, današnji, rukomet opredjelio se 1954. godine.

Dugogodišnji kapiten kluba i reprezentacije. Odigrao 22 utakmice za reprezentaciju ex Jugoslavije i postigao 21 gol. Debi u reprezentaciji 17.decembra 1958. godine u Beču na utakmici Jugoslavija – Austrija.

Prvi Banjalučanin selektor reprezentacije SFR Jugoslavije. Tu funkciju je obavljao od 1964. do 1966. godine.

Radio je u raznim forumima, u RK Borac, u SOFK-i, raznim savezima. Bio je predsjednik Stručnog savjeta za sport grada Banjaluke.

Sve u svemu, istinski gospodin, ljudska veličina. Jedan od najboljih Borčevih rukometaša svih vremena.

član generacije banjalučkih rukometaša koja je jedno vrijeme obilježila jugoslovenski i svjetski rukomet.

Rođen je 28.04.1947. godine u Prijedoru. Izdanak je Borčeve škole rukometa. Pivotmen za sve pohvale. Vrijedan, izdržljiv rukometaš, sportska atleta koja se takođe isticala virtuoznošću i spretnošću.

Gajio je prepoznatljiv stil, za koji rukometni stručnjaci kažu da je bio savršen. Nepogrešiv sa linije.

U reprezentaciji ex Jugoslavije je debitovao 30. juna 1967. godine na utakmici Jugoslavija – Bugarska, u okviru turnira Trofej Tašmajdana. Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 115 utakmica i postigao 257 golova.

Nebojša Popović je osvajač olimpijskog zlata 1972. godine iz Minhena. Takođe, je sa reprezentacijom bio bronzani na dva Svjetska prvenstva (1970. i 1974. godine).

Može se podičiti da je nastupao i za reprezentaciju svijeta i to dva puta. Igrač svjetske vrijednosti koji je ušao u kategoriju svjetskih rukometnih velikana.

S Borcem poharao Evropu (pobjednik KE©-a) i prostore ex Jugoslavije (brojne duple krune).

Legenda Naprijeda i Borca. Počeo u Mejdanu, u ekipi Naprijeda gdje se u potpunosti dokazao. Već tada pokazao izrazite golgeterske sposobnosti.

Miljenik navijača i gradske raje. S Naprijedom igrao u nižim rangovima. Sa ekipom iz Mejdana (danas Obilićeva) učestvovao je u osvajanju gradskog Kupa Braća Podgornik kada je Naprijed 1972. godine u finalu savladao favorizovani Borac.
Prelaskom u Borac ostvario je dječački san. Nezaboravni su njegovi golovi u crveno-plavom dresu. Izdvajaju se golovi u Kupu pobjednika kupova.

Ibrahimbegović je napunio mrežu Rumelanža iz Luksemburga. Postigao 5 golova u jednom susretu. Potom je Anderlehtu, osvajaču Kupa kupova 1975.godine, postigao jedini gol za veliku pobjedu Borca.

Igrao i u inostranstvu. Sada živi u Banjaluci u nadi da će se Borac i Naprijed konačno vratiti na stare staze uspjeha.

Momir, Momo, Golić, je bio rukometaš, kapiten i direktor Borca. Neprevaziđen čovjek, istinska legenda, banjalučki romantičar…

čitav život Momo Golić je posvetio Borcu, svom gradu i porodici. Rođen je 8. avgusta 1948. godine u Goraždu, a potom se preselio u Banju Luku.

Rukomet je zaigrao u Borcu i tu ostao do kraja života. Za prvu ekipu Borca je debitovao 29. septembra 1963. godine sa samo 15 godina. Bilo je to na utakmici u Sarajevu protiv Mlade Bosne. Sedam dana poslije protiv Zagreba u Banjoj Luci postigao je prvi gol.

Posljednju utakmicu u “crveno-plavom” dresu odigrao je 1. septembra 1980. godine protiv Trepče u Kosovskoj Mitrovici.

Bio je najmlađi član zlatne generacije iz 1976. godine, nezamjenljiv u timu, čovjek kojeg su svi voljeli i poštovali. S Borcem je osvojio šest trofeja Kupa i četiri titule prvaka bivše SFR Jugoslavije.

Za Borac je odigrao 328 prvenstvenih i kup utakmica u kontinuitetu, postigao je 289 golova i po tome je četvrti na vječitoj listi svih banjolučkih rukometaša.

Zbog njegove plemenitosti i pozitivnih vrlina svi su ga van dvorane voljeli, a na terenu obožavali. Poslije igračke karijere Momo Golić je ostao u Borcu kao direktor i na toj funkciji je 1991. godine osvojio titulu pobjednika Kupa IHF.

Završio je banjalučku Gimnaziju i Ekonomsku komercijalnu školu, a izuzev kratkog perioda kada je radio u ZOIL osiguranju čitav život je proveo u Borcu.

Bavio se i novinarskim poslom, izvještavao je godinama, kao aktivni rukometaš, za banjalučki “Glas”.
Jedan je od najomiljenijih banjalučkih sportista i gradjana, Momir Momo Golić, preminuo je u 58. godini.

Gospodska ulica je sinonim za Banjaluku. Upravo je u toj, gradskoj ulici, rođen Mirko Petričević – Piki. čovjek koji bez Banjaluke ne može da živi.

Rad sa mladima, fizičko vaspitanje, gimnastika. To je život Mirka Petričevića. Radni vijek je proveo u salama i sportskim terenima banjalučke Tehničke škole gdje je predavao fizičko vaspitanje.

Sa 6 godina je počeo trenirati gimnastiku. Tokom studija u Beogradu, imao je ponudu da ostane u glavnom gradu. Međutim, preovladala je ljubav ka gradu na Vrbasu.

Piki je bio kandidat za reprezentaciju ex Jugoslavije u gimnastici. Malo je nedostajalo da 1956. godine ode na Olimpijske igre u Melburn. Ispriječile su se finansijske neprilike.

1955. godine izabran je za najboljeg sportistu Bosanske Krajine. Te godine bio je medju 4. sportista u Bosni i Hercegovini. 2002. godine, postao je prvim sportistom u posljeratnoj BiH, koji je dobio je nagradu za životno djelo. Takođe, je dobitnik brojnih priznanja i plaketa.

Niz godina je bio organizator Malih olimpijskih igara, takmičenja za učenike Osnovnih i Srednjih škola.

I danas je sportski aktivan. Dnevno pređe po 3-4 kilometra a u sportskom programu Radija RS uredjuje rubriku Sportski vremeplov .

S Borcem žario i palio po ex Jugoslaviji, Evropi, Svijetu. član zlatne generacije Borca i reprezentacije SFRJ.

Rođen 07.01.1946. godine u Ivanjskoj, kraj Banjaluke. Sa 11 godina počeo igrati rukomet i već tada nagovjestio visoke domete. S Borcem osvojio 9 nacionalnih trofeja: 4 titule šampiona ex Jugoslavije i 5 osvojenih kupova.

Najznačajniji Borčevi evropski trijumfi nisu prošli bez njega. U sezoni 1974/75 igrao polufinale KE©-a, a sljedeće 1976. godine, kao kapiten Borca, osvojio Kup evropskih šampiona.

Za reprezentaciju SFR Jugoslavije debitovao 1967. godine. U Minhenu 1972. godine osvojio istorijsko olimpijsko zlato za ex Jugoslaviju. Dvije godine ranije bio bronzani na Mundijalu u Njemačkoj. Ukupno za plave odigrao 126 utakmica i postigao 18 golova.

Kao trener Borac vodio u dva navrata (1976-1980, 1986-1987). Bio i predsjednik banjačkog rukometnog giganta.

čovjek koji je mnogo dao banjalučkom sportu i rukometu. I danas učesnik mnogih rukometnih akcija, sve u nadi da se ovaj sport vratio na stare staze slave.

Istinski šahovski zaljubljenik. Veliki dio svoga života podredio je ovoj drevnoj igri. Stavio je pečat na razvoj šaha na prostorima bivše Jugoslavije. Nijedno značajnije takmičenje, u Banjaluci ali i širom ex Jugoslavije, nije moglo proći bez njega.

Rođen je 1933. godine u Prnjavoru. Svoje znanje je usavršavao u Sarajevu gdje je diplomirao na Pravnom fakultetu.

©ahom se bavio od 1944. godine. U šahovskoj istoriji Banjaluke upisan je kao njen prvi šahista koji je osvojio titulu nacionalnog šahovskog majstora. Bilo je to 1961. godine.

Titulu internacionalnog šahovskog majstora stekao je 1965. godine. Ovu titulu potvrdio je kasnije odličnim rezultatima i to čak osam puta.

U toku svoje bogate šahovske karijere igrao je na mnogobrojnim pojedinačnim i ekipnim takmičenjima najvišeg ranga, a kao predstavnik bivše Jugoslavije bio je učesnik blizu 100 međunarodnih turnira širom svijeta.

Na osnovu postignutih rezultata 1977. godine stekao je doživotno znanje vrhunskog sportiste internacionalnog razreda.

Sve do početka rata, do 1992., više od 10 godina bio je na visokoj i uglednoj funkciji saveznog kapitena reprezentacije Jugoslavije u svim selekcijama – omladinskoj, ženskoj i seniorskoj. Od početka 1993. godine nalazio se na dužnosti selektora reprezentacije Republike Srpske.

Pod njegovim šahovskim starateljstvom odrasli su danas vodeći šahovski velemajstori, internacionalni i majstori u svim državama nastalim iz bivše Jugolavije. Iza pokojnog Mihajla Mihaljčišina ostala je brojna šahovske literature.

Mladi Krajišnik je bio stabilan prvoligaš ex Jugoslavije. Veliki udio 80-ih godina dala je i Mersada Bećirspahić.

Karijeru je počela 1973. godine u rodnom Bihaću. Već naredne, 1974.godine, prešla je u Mladi Krajišnik.

Nisu njene igre ostale nezapažene. Mersada je 80-ih godina odličnim igrama stigla i do reprezentacije SFR Jugoslavije.

Mersada Bećirspahić je pred domaćom publikom, u banjalučkom Boriku, bila reprezentativka ex Jugoslavije na Evropskom šampionatu. Sladak ali i težak zadatak. Zadovoljiti domaću publiku i zabilježiti visok plasman.

Konkurencija u reprezentaciji izrazito jaka. Odlično selektirana selekcija (Komnenović, Pepunik, Tonković, Pekić, Dornik) u kojoj je Mersada Bećirspahić našla svoje mjesto.

Na kraju se košarkašica Mladog Krajišnika radovala. Mersada Bećirspahić je sa reprezentacijom osvojila bronzanu medalju na Evropskom šampionatu.

Na Olimpijskim igrama 1980. godine u Moskvi, rođena Bišćanka, je osvojila bronzanu medalju. Tako je ona postala prva sportistkinja sa područja Bosanske Krajine koja je osvojila olimpijsku medalju.

Već na sljedećem takmičenju, 1981. godine u Ankoni, Mersada je ponovo bila dio reprezentacije. Mersada Bećirspahić se spustila jednu stepenicu niže. Reprezentacija je osvojila četvrto mjesto.

Mersada Bećirspahić je među najboljim košarkašicama Mladog Krajišnika svih vremena. Ostaće u sjećanju svih ljubitelja igre Malenih. Igračica čija košarka nikada ne zastarijeva.

Marijan Benes je covjek kojem je Banjaluka kao dio porodice. Iako nije roden u gradu na Vrbasu nema te prilike u kojoj Benes ne spomene Krajisku ljepoticu.

Marijan Benes je imao niz velikih ostvarenja. Krenimo redom. Bio je osvajac zlatne medalje na Evropskom amaterskom sampionatu u Beogradu. U besomucnoj borbi savladao je Rusa Kamnjeva.
Zatim je sa Slavijom bio osvajac ekipne titule sampiona ex Jugoslavije. Dao je dodatnu prevagu kojom je Slavija izbila na sam pijadestal jugoslovenskog boksa.

Kada se Slavija stabilizovala kao prvoligas Benes je otisao u profesionalce. Borio se sa zuticom ali i nepovjerenjem voljenog grada.

Zeljan rezultatskog uspjeha i potvrde kvaliteta u profesionalnoj konkurenciji Benes je krenuo od nule. Preko sestre je dosao do menadzera Vilija Zelera. Nije mario za price o obmani. Jedino sto mu je bilo na pameti je titula evropskog profesionalnog sampiona.

I dosao je taj 17. maj 1979. godine. Trenutak istine. Benes je zelio da se bori u Banjaluci. Prepun Borik. Sve oci uprte u Marijana. I onda se njegov rival Zilber Koen nasao na podu.

Erupcija odusevljenja. Borikom se ori: Marijane, Marijane…, Jugoslavija, Jugoslavija… Marijan Benes je postao evropski profesionalni sampion. I to kako je dosao do titule. Nokautom za televizijske spice.

Benes je nastavio dalje. Redale su se pobjede ali su prijetili zdravstveni problemi. U mecu protiv Toresa u Zenici, Benes je oslijepio. Medutim, ta nadljudska upornost nije mu dozvoljavala da odustane od boksa.

Kljucni mec u karijeri bio je protiv Kalulea. To je bio mec za bogatstvo, uvertira za titulu profesionalnog sampiona svijeta. Sve je bilo kontradiktorno. Velika temperatura u sali, vece rukavice za Benesa, mnoge nekorektnosti. Benes nije odustajao ali je jednostavno morao izgubiti.

Iako bez oka Benes se nastavio boriti. 39 meceva je odboksovao s jednim okom. Osim oka, Benesu je saka lomljena 26 puta a mnogi menadzeri su ga iznevjerili, da ne kazemo, prevarili.

Veliki junak koji i danas vrijedno trenira i kako kaze zelja mu je da zivot okonca upravo u ringu.