Momir, Momo, Golić, je bio rukometaš, kapiten i direktor Borca. Neprevaziđen čovjek, istinska legenda, banjalučki romantičar…

čitav život Momo Golić je posvetio Borcu, svom gradu i porodici. Rođen je 8. avgusta 1948. godine u Goraždu, a potom se preselio u Banju Luku.

Rukomet je zaigrao u Borcu i tu ostao do kraja života. Za prvu ekipu Borca je debitovao 29. septembra 1963. godine sa samo 15 godina. Bilo je to na utakmici u Sarajevu protiv Mlade Bosne. Sedam dana poslije protiv Zagreba u Banjoj Luci postigao je prvi gol.

Posljednju utakmicu u “crveno-plavom” dresu odigrao je 1. septembra 1980. godine protiv Trepče u Kosovskoj Mitrovici.

Bio je najmlađi član zlatne generacije iz 1976. godine, nezamjenljiv u timu, čovjek kojeg su svi voljeli i poštovali. S Borcem je osvojio šest trofeja Kupa i četiri titule prvaka bivše SFR Jugoslavije.

Za Borac je odigrao 328 prvenstvenih i kup utakmica u kontinuitetu, postigao je 289 golova i po tome je četvrti na vječitoj listi svih banjolučkih rukometaša.

Zbog njegove plemenitosti i pozitivnih vrlina svi su ga van dvorane voljeli, a na terenu obožavali. Poslije igračke karijere Momo Golić je ostao u Borcu kao direktor i na toj funkciji je 1991. godine osvojio titulu pobjednika Kupa IHF.

Završio je banjalučku Gimnaziju i Ekonomsku komercijalnu školu, a izuzev kratkog perioda kada je radio u ZOIL osiguranju čitav život je proveo u Borcu.

Bavio se i novinarskim poslom, izvještavao je godinama, kao aktivni rukometaš, za banjalučki “Glas”.
Jedan je od najomiljenijih banjalučkih sportista i gradjana, Momir Momo Golić, preminuo je u 58. godini.

Gospodska ulica je sinonim za Banjaluku. Upravo je u toj, gradskoj ulici, rođen Mirko Petričević – Piki. čovjek koji bez Banjaluke ne može da živi.

Rad sa mladima, fizičko vaspitanje, gimnastika. To je život Mirka Petričevića. Radni vijek je proveo u salama i sportskim terenima banjalučke Tehničke škole gdje je predavao fizičko vaspitanje.

Sa 6 godina je počeo trenirati gimnastiku. Tokom studija u Beogradu, imao je ponudu da ostane u glavnom gradu. Međutim, preovladala je ljubav ka gradu na Vrbasu.

Piki je bio kandidat za reprezentaciju ex Jugoslavije u gimnastici. Malo je nedostajalo da 1956. godine ode na Olimpijske igre u Melburn. Ispriječile su se finansijske neprilike.

1955. godine izabran je za najboljeg sportistu Bosanske Krajine. Te godine bio je medju 4. sportista u Bosni i Hercegovini. 2002. godine, postao je prvim sportistom u posljeratnoj BiH, koji je dobio je nagradu za životno djelo. Takođe, je dobitnik brojnih priznanja i plaketa.

Niz godina je bio organizator Malih olimpijskih igara, takmičenja za učenike Osnovnih i Srednjih škola.

I danas je sportski aktivan. Dnevno pređe po 3-4 kilometra a u sportskom programu Radija RS uredjuje rubriku Sportski vremeplov .

S Borcem žario i palio po ex Jugoslaviji, Evropi, Svijetu. član zlatne generacije Borca i reprezentacije SFRJ.

Rođen 07.01.1946. godine u Ivanjskoj, kraj Banjaluke. Sa 11 godina počeo igrati rukomet i već tada nagovjestio visoke domete. S Borcem osvojio 9 nacionalnih trofeja: 4 titule šampiona ex Jugoslavije i 5 osvojenih kupova.

Najznačajniji Borčevi evropski trijumfi nisu prošli bez njega. U sezoni 1974/75 igrao polufinale KE©-a, a sljedeće 1976. godine, kao kapiten Borca, osvojio Kup evropskih šampiona.

Za reprezentaciju SFR Jugoslavije debitovao 1967. godine. U Minhenu 1972. godine osvojio istorijsko olimpijsko zlato za ex Jugoslaviju. Dvije godine ranije bio bronzani na Mundijalu u Njemačkoj. Ukupno za plave odigrao 126 utakmica i postigao 18 golova.

Kao trener Borac vodio u dva navrata (1976-1980, 1986-1987). Bio i predsjednik banjačkog rukometnog giganta.

čovjek koji je mnogo dao banjalučkom sportu i rukometu. I danas učesnik mnogih rukometnih akcija, sve u nadi da se ovaj sport vratio na stare staze slave.

Istinski šahovski zaljubljenik. Veliki dio svoga života podredio je ovoj drevnoj igri. Stavio je pečat na razvoj šaha na prostorima bivše Jugoslavije. Nijedno značajnije takmičenje, u Banjaluci ali i širom ex Jugoslavije, nije moglo proći bez njega.

Rođen je 1933. godine u Prnjavoru. Svoje znanje je usavršavao u Sarajevu gdje je diplomirao na Pravnom fakultetu.

©ahom se bavio od 1944. godine. U šahovskoj istoriji Banjaluke upisan je kao njen prvi šahista koji je osvojio titulu nacionalnog šahovskog majstora. Bilo je to 1961. godine.

Titulu internacionalnog šahovskog majstora stekao je 1965. godine. Ovu titulu potvrdio je kasnije odličnim rezultatima i to čak osam puta.

U toku svoje bogate šahovske karijere igrao je na mnogobrojnim pojedinačnim i ekipnim takmičenjima najvišeg ranga, a kao predstavnik bivše Jugoslavije bio je učesnik blizu 100 međunarodnih turnira širom svijeta.

Na osnovu postignutih rezultata 1977. godine stekao je doživotno znanje vrhunskog sportiste internacionalnog razreda.

Sve do početka rata, do 1992., više od 10 godina bio je na visokoj i uglednoj funkciji saveznog kapitena reprezentacije Jugoslavije u svim selekcijama – omladinskoj, ženskoj i seniorskoj. Od početka 1993. godine nalazio se na dužnosti selektora reprezentacije Republike Srpske.

Pod njegovim šahovskim starateljstvom odrasli su danas vodeći šahovski velemajstori, internacionalni i majstori u svim državama nastalim iz bivše Jugolavije. Iza pokojnog Mihajla Mihaljčišina ostala je brojna šahovske literature.

Mladi Krajišnik je bio stabilan prvoligaš ex Jugoslavije. Veliki udio 80-ih godina dala je i Mersada Bećirspahić.

Karijeru je počela 1973. godine u rodnom Bihaću. Već naredne, 1974.godine, prešla je u Mladi Krajišnik.

Nisu njene igre ostale nezapažene. Mersada je 80-ih godina odličnim igrama stigla i do reprezentacije SFR Jugoslavije.

Mersada Bećirspahić je pred domaćom publikom, u banjalučkom Boriku, bila reprezentativka ex Jugoslavije na Evropskom šampionatu. Sladak ali i težak zadatak. Zadovoljiti domaću publiku i zabilježiti visok plasman.

Konkurencija u reprezentaciji izrazito jaka. Odlično selektirana selekcija (Komnenović, Pepunik, Tonković, Pekić, Dornik) u kojoj je Mersada Bećirspahić našla svoje mjesto.

Na kraju se košarkašica Mladog Krajišnika radovala. Mersada Bećirspahić je sa reprezentacijom osvojila bronzanu medalju na Evropskom šampionatu.

Na Olimpijskim igrama 1980. godine u Moskvi, rođena Bišćanka, je osvojila bronzanu medalju. Tako je ona postala prva sportistkinja sa područja Bosanske Krajine koja je osvojila olimpijsku medalju.

Već na sljedećem takmičenju, 1981. godine u Ankoni, Mersada je ponovo bila dio reprezentacije. Mersada Bećirspahić se spustila jednu stepenicu niže. Reprezentacija je osvojila četvrto mjesto.

Mersada Bećirspahić je među najboljim košarkašicama Mladog Krajišnika svih vremena. Ostaće u sjećanju svih ljubitelja igre Malenih. Igračica čija košarka nikada ne zastarijeva.

Marijan Benes je covjek kojem je Banjaluka kao dio porodice. Iako nije roden u gradu na Vrbasu nema te prilike u kojoj Benes ne spomene Krajisku ljepoticu.

Marijan Benes je imao niz velikih ostvarenja. Krenimo redom. Bio je osvajac zlatne medalje na Evropskom amaterskom sampionatu u Beogradu. U besomucnoj borbi savladao je Rusa Kamnjeva.
Zatim je sa Slavijom bio osvajac ekipne titule sampiona ex Jugoslavije. Dao je dodatnu prevagu kojom je Slavija izbila na sam pijadestal jugoslovenskog boksa.

Kada se Slavija stabilizovala kao prvoligas Benes je otisao u profesionalce. Borio se sa zuticom ali i nepovjerenjem voljenog grada.

Zeljan rezultatskog uspjeha i potvrde kvaliteta u profesionalnoj konkurenciji Benes je krenuo od nule. Preko sestre je dosao do menadzera Vilija Zelera. Nije mario za price o obmani. Jedino sto mu je bilo na pameti je titula evropskog profesionalnog sampiona.

I dosao je taj 17. maj 1979. godine. Trenutak istine. Benes je zelio da se bori u Banjaluci. Prepun Borik. Sve oci uprte u Marijana. I onda se njegov rival Zilber Koen nasao na podu.

Erupcija odusevljenja. Borikom se ori: Marijane, Marijane…, Jugoslavija, Jugoslavija… Marijan Benes je postao evropski profesionalni sampion. I to kako je dosao do titule. Nokautom za televizijske spice.

Benes je nastavio dalje. Redale su se pobjede ali su prijetili zdravstveni problemi. U mecu protiv Toresa u Zenici, Benes je oslijepio. Medutim, ta nadljudska upornost nije mu dozvoljavala da odustane od boksa.

Kljucni mec u karijeri bio je protiv Kalulea. To je bio mec za bogatstvo, uvertira za titulu profesionalnog sampiona svijeta. Sve je bilo kontradiktorno. Velika temperatura u sali, vece rukavice za Benesa, mnoge nekorektnosti. Benes nije odustajao ali je jednostavno morao izgubiti.

Iako bez oka Benes se nastavio boriti. 39 meceva je odboksovao s jednim okom. Osim oka, Benesu je saka lomljena 26 puta a mnogi menadzeri su ga iznevjerili, da ne kazemo, prevarili.

Veliki junak koji i danas vrijedno trenira i kako kaze zelja mu je da zivot okonca upravo u ringu.

Jos jedan u nizu Borcevih rukometasa koji se mogu nazvati Borcevom legendom ili jedan najbolji igrac Borca svih vremena.

Ucestvovao je u prvim poduhvatima banjaluckog kluba. Zacetnik svih kasnijih velikih ostvarenja banjaluckog rukometa. Pripadnik one Borceve generacije koja je u sportu trazila i pronalazila smisao oplemenjivanja zivota.

Igrao na mjestu pivotmena. Unio razne novine koje i danas koriste igraci na poziciji pivota. Strijelac mnogih golova koji se zovu – antologijski.

Za reprezentaciju ex Jugoslavije debitovao 7.marta 1958. godine na utakmici Jugoslavija – Madjarska. Reprezentativni dres oblacio 71 put. Postigao je 169 golova.

Gimnaziju je zavrsio u Banjaluci a Medicinski fakultet u Zagrebu. Profesionalna titula doktor moze se prenijeti i na rukometni teren. Veliki igrac, za istoriju kluba.

Jos jedan igrac Borca koji je osvojio olimpijsko zlato. Roden je 03.02.1943. godine u Varazdinu.

Prije nego sto je stigao u Banjaluku i obukao dres Borca, nastupao je za beogradske ekipe: Obilic i Crvenu Zvezdu a potom i za zagrebacki Medvescak.

Po dolasku u Borac nizu se trofeji. Svakako najznacajniji i najsrecniji klupski trenutak je osvajanje Kupa evropskih sampiona 1976. godine.

01. decembra 1964. godine debitovao je za reprezentaciju ex Jugoslavije. Protiv Rumuna je dao dva gola.

Ukupno je odigrao 22 utakmice u plavom dresu i postigao 15 golova. Zlatna medalja sa Olimpijskih igara 1972. godine je njegov najveci uspjeh sa reprezentacijom SFR Jugoslavije.

U bogatoj istoriji Slavije veliko mjesto zauzimaju Olimpijske igre 1984. godine u Los Andelesu gdje je Anton Josipovic osvojio zlatnu medalju.

Josipovic je u SAD otisao sa zeljom da napravi veliki rezultat. Medutim, nisu tako svi mislili. Vladala su oprecna misljenja o Antinim visokim ambicijama.

I onda su Olimpijske igre pocele. Prvo je pao Nijemac Bot. Potom je na megdan u cetvrtfinalu Josipoviću izasao Donici iz Rumunije. Veliki ulog, borba za medalje. Nas bokser je i ovu stepenicu preskocio.
Dosao je veliki dan, polufinalna borba na Olimpijskim igrama. Tu se trebalo pokazati: Je li Anton Josipovic za najveca djela ?. I bio je za najveca djela, za najprestiznije uspjehe. Savladan je Musu iz Alzira.

Iscekivao se finalni mec. Nervoza maksimalna. Onda stize odluka sudija da je Josipovicev protivnik, Amerikanac Ivander Holifild, diskvalifikovan. To znaci da je olimpijsko zlato na grudima Ante Josipovica.

Ogromno, veliko slavlje. Ante je zapusio usta svima koji nisu vjerovali u njega. Slavija je, poslije niza odlicnih rezultata, dobila i olimpijsko zlato.

Josipovic je svojim zalaganjem, trudom, zeljom taj uspjeh zasluzio. Impresivna je bila njegova tehnika zahvaljujući kojoj je lagano pobjedivao svoje rivale. Nije tu bilo razornih Benesovih udaraca ali je zato plijenila njegova tehnicka nadmoc.

Po dolasku u Banjaluku veliki docek. Vise od 30 000 ljudi na Trgu. Svi klicu olimpijcima, najvise zlatnom Antonu Josipovicu. To je datum koji nijedan sportista ne zaboravlja, kaze sada Josipovic.

Imao je 250 meceva u karijeri, od toga samo 10% su porazi. Nakon veoma uspjesne karijere u amaterskom boksu okusao se i medu profesionalcima. Ostvario je 8 pobjeda u 8 meceva. Medutim, onda je dosao rat i sve je stalo.

Bez obzira sto je ranjen u Banjaluci, kaze da grad na Vrbasu nikad nije zamrzio. Sada najvise vremena provodi u Banjaluci. Direktor je BK Slavija a angazovan je i u sportskoj redakciji Glasa Srpske.

Legendarni napadac FK Borac. Covjek za kojeg, vecina fudbalskih zaljubljenika u Banjaluci, kaze da je najbolji fudbaler Borca svih vremena.

Rodjen je 01.07.1952. godine u Mrkonjic Gradu. Kao pionir Borca započeo fudbalsku karijeru gdje je i proveo najveci dio svog fudbalskog zivota.

Abid Kovacevic je zabiljezio dva nastupa za A reprezentaciju SFR Jugoslavije, i to 1977. godine. Uspjesno je nastupao i za mladu reprezentaciju bivse drzave.
S Borcem igrao Prvu i Drugu ligu SFR Jugoslavije. Voljeli su ga Borcevi navijaci a cijenile protivnicke odbrane. Gotovo deceniju nosio crveno-plavi dres. Bio clan ekipe koja je igrala finale Kupa bivše drzave 1974. godine protiv Hajduka.

Poslije Borca igrao jos cetiri godine. Nastupao za tim iz velike cetvrke, zagrebacki Dinamo, a okusao se i u inostranstvu, u grckom Etnikosu.

Trenutno zivi u Sjedinjenim Americkim Državama s ambicijama o povratku u Banjaluku.