Još jedan fudbaler Borca koji je bio reprezentacivac ex Jugoslavije i osvajač zlatne olimpijske medalje.

Počeo je u Bsk-u 1955. godine a sa 17 godina prelazi u Borac. Dvije godine je igrao za banjalučki klub. Požrtvovanošću, fer i sportskim ponašanjem privukao je pažnju najkvalitetnijih jugoslovenskih klubova.
1959. godine prešao je u Beograd, u ekipu Partizana. Za crno – bele odigrao je 260 utakmica i četiri puta je bio šampion SFR Jugoslavije.

Još dok je igrao za Borac dobio je poziv za mladu reprezentaciju bivše države. Prelazak u Partizan i dobre igre u Beogradu donijele su Velimiru Sombolcu poziv u A reprezentaciju.

U najjačoj A državnoj reprezentaciji odigrao je pet utakmica. Upisao je i 10 nastupa u mladoj selekciji a pet puta je bio član B selekcije SFR Jugoslavije.

Najveći uspjeh u karijeri doživio je 1960. godine kada je učestvovao na Olimpijskim igrama u Rimu gdje je reprezentacija ex Jugoslavije osvojila zlatnu medalju.

Poslije Partizana odigrao je 120 utakmica u pet godina u dresu ljubljanske Olimpije. Jednu sezonu proveo je u Orijentu a karijeru je završio u Borcu.

20 godina je radio sa mlađim kategorijama. Bio je trener Kozare iz Gradiške gdje i danas živi i radi.

Velimir Sombolac bio je i selektor u Fudbalskom savezu RS. Ugledan je sportski radnik koji nesebičnim savjetima pomaže u razvoju fudbala kod nas.

Nekoliko je imena u FK Borac koja se mogu svrstati u fudbalske legende. Jedan od njih je Tomislav, Tomo, Knez, igrač koji je osvojio zlatnu olimpijsku medalju.

Rodjen je 09.06.1938. godine u Banjaluci. Nakon što je prošao sve Borčeve selekcije, za prvi tim Borca je zaigrao sa 16 godina. četiri godine je bio prvotimac a najviše pamti ulazak u Prvu ligu 1961. godine. Tomo Knez = majstor, znalac, igrač sa posebnim smislom za tehniku.
Među najboljim je fudbalerima Borca svih vremena. Ostaće upamćeno da je Tomo Knez prvi Banjalučanin i fudbaler Borca koji je zaigrao u državnoj selekciji.

Legendarni banjalučki biciklista i automobilista. Obožavalac sportova na točkovima. Sve bi dao za dobar bicik ili automobile. Do prvog biciklia došao je tako što je u zamjenu dao gramofon.

Na prvom takmičenju, Trci ulicama Zenice, zabilježio prvu pobjedu u biciklističkoj karijeri. Poslije toga upisao 17 trijumfa u nizu.

1964. godine izabran je za najboljeg sportistu Bosanske Krajine. Već sljedeće godine prešao je u OBK Beograd.

Bio je pet puta šampion SFR Jugoslavije u biciklizmu. Pobjednik je biciklističke trke oko Alžira a bio je peti na nezvaničnom prvenstvu svijeta “Trka mira”.

1975. godine završio je biciklističku karijeru. Posljednja trka je bila “Putevi AVNOJ-a” a cilj je bio u Banjaluci.

Nedugo potom (1977.godine) počinje da se bavi automobilizmom. Postaje član AMD Krajina iz Banjaluke i nabavlja Fiat Valentina iz Italije, u to vrijeme jedan od najboljih automobila u klasi do 1300 kubika.

Bio je višestruki šampion ex Jugoslavije u automobilizmu a blistave rezultate je postizao i u inostranstvu.

Tanasije, Tane, Kuvalja, više nije aktivan sportista. Nalazi se u Stručnom savjetu za sport grada Banja Luka.

I dalje je ostao sinonim za automobilski i biciklistički sport na ovim prostorima.

Sredoje Zekanović je bio bokserska legenda, čovjek kojeg su cijenili na svim evropskim i svjetskim meridijanima. Obilježio je jednu boksersku epohu u Banjaluci i bivšoj SFR Jugoslaviji.

Zekanović je rođen 5. jula 1937. godine u Vlasenici. Cijeli život je proveo u Banjoj Luci, posvetivši se boksu. Već od 1960. godine učestvovao je u formiranju Bokserskog kluba Slavija.

Bio je trener, direktor i predsjednik ovog kluba. S klubom je bio u najtežim i najljepšim trenucima. Tvorac je ekipe koja je 1974. godine postala šampion bivše zajedničke države.

Stvorio je mnoge boksere. Najpoznatiji njegovi izdanci bili su: Marijan Beneš i Anton Josipović. Prvi je bio evropski prvak u amaterskoj i profesionalnoj konkurenciji, a drugi olimpijski pobjednik u Los Anđelesu. Obojica su Zekanovića gledali kao roditelja.

Osamdesetih godina prošlog vijeka učestvovao je u stvaranju i postizanju najboljih rezultata BK ®eljezničar iz Sarajeva, kada je ovaj klub bio jedan od vodećih u SFRJ.

Obavljao je mnoge funkcije u Slaviji, ali i Savezu, prije i poslije rata. Bio je direktor reprezentacije SFR Jugoslavije, Bosne i Hercegovine, a jedno vrijeme je obavljao i funkciju zamjenika Ministra sporta i omladine u Vladi Republike Srpske.

Takođe, bio je i dugogodišnji rukovodilac u banjalučkoj trgovini, a jedno vrijeme i direktor robne kuće “Boska”.
Dobitnik je mnogih bokserskih, domaćih i evropskih priznanja i odlikovanja. Između ostalog dobitnik je nagrade za životno djelo “Nezavisnih novina” i grada Banja Luka.

Važio je za jednog od najboljih evropskih stručnjaka za amaterski boks. Bio je i doživotni počasni predsjednik Bokserskog saveza Republike Srpske i Bosne i Hercegovine.

Bio je aktivan u boksu sve dok ga opaka bolest nije odvojila od prijatelja, drugova, boksera, ringa…
Sredoja Zekanović je preminuo u 67. godini, poslije duge i teške bolesti.

Počeci Mladog Krajišnika su i počeci košarkaške karijere Snježane ©ipke. Samo dvije godine nakon osnivanja kluba i Snježana je počela sa treninzima u klubu.

Prva zvanična utakmica za Malene bila je protiv ljubljanske Olimpije. Sa klubom je prošla lijepe i teške trenutke, od plasmana do ispadanja iz prve jugoslovenske lige.

Bila je privržena klubu pa je tokom studija u Beogradu dolazila u Banjaluku i nastupala za Mladi Krajišnik. Košarkašku karijeru je završila 1980. godine.

Priča o Snježani ©ipki ne bi bila potpuna bez govora o njenim nastupima za reprezentaciju SFR Jugoslavije. 1967. godine je bila juniorska reprezentativka a u toj uzrasnoj dobi osvojila je i jednu bronzanu medalju na Evropskom šampionatu za juniorke.

član A selekcije ex Jugoslavije bila je 4 godine (1970-1974). Standardno je igrala za omiljeni plavi dres. Najveći rezultat je zlatna medalja sa Balkanskog šampionata. Ističe da se uvijek rado prisjeća reprezentativnih dana.

Završila je Stomatološki fakultet u Beogradu a danas ima svoju privatnu ordinaciju u Banjaluci. Veoma je cijenjena u svom poslu i omiljena medju sugrađanima.

Jedna od najboljih, ako ne i najbolja banjalučka košarkašica svih vremena. Slađana Golić je dugi niz godina bila nosilac igre Mladog Krajišnika i zlatne petorke jugoslovenske reprezentacije.

Košarkom se počela baviti 1977. godine u Mladom Krajišniku. Ona kaže da joj je najveća sportska ljubav Mladi Krajišnik gdje je provela najduži period (1977-1989, 1997-2009).

U prvom periodu boravka među Malenima, klub je bio konastanta na ex YU prvoligaškoj sceni. Odlične igre, visoku Banjalučanku preporučile su u reprezentaciju SFR Jugoslavije.

Kada je klub prvi put izašao na evropsku scenu, Kup Lilijane Ronketi, Slađana Golić se nije dvoumila oko povratka u grad na Vrbasu. Pomogla je Malenima da stignu do osmine finala ovog renomiranog evropskog klupskog takmičenja.

Igrala je još za francuski Santakler iz Bordoa, Hemofarm iz Vršca a karijeru je završila u španskoj Pamploni 2000. godine. Sa klubom iz Vršca osvojila je titulu šampiona SR Jugoslavije.

Za reprezentaciju je debitovala 1980. godine na Balkanskom šampionatu. Narednih 11 godina bila je nosilac igre nacionalne selekcije.

Brojne medalje uvrstile je u krug najboljih i najtrofejnijh jugoslovenskih košarkašica svih vremena. Na Olimpijskim igrama u Seulu 1980. godine osvojila je srebro a može se pohvaliti da je osvajač svjetskog srebra i bronzane i srebrne medalje na Evropskim prvenstvima.

Bila je dugogodišnji kapiten reprezentacije a apsolutni je rekorder po broju nastupa u dresu sa državnim grbom, čak 465.

Bila je angažovana u Olimpijskom komitetu BiH a sada je aktivirana u Turističkoj organizaciji grada Banjaluke

Onaj ko ga je poznavao kaže da je Radovan Bisić bio veliki sportista i veliki čovjek. Imao je veoma uspješnu boksersku karijeru u poluteškoj kategoriji.

Nije se bojao ni, u to vrijeme, svemoćnog, u njegovoj kategoriji, Mate Parlova. Uvijek je jurišao na pobjede.
Rođen je u Slavonskoj Požegi. ®elio je da nešto znači u svom gradu pa je počeo trenirati u tamošnjem klubu BK Slavonija. Sanjao je da jednog dana napravi nešto veliko, da se o njemu priča.

Bisić je veoma brzo postao popularan, ne samo u svojoj ulici, već u rodnom gradu Slavonskoj Požegi. Svojom predanošću, upornošću došao je na oko vodećih bokserskih ljudi u SFR Jugoslaviji.

Kada su ga na jednom takmičenju vidjeli Sredoja Zekanović i Dragan Batar, odmah su mu poslali ponudu da pređe da živi u Banjaluku i da nastupa za Slaviju. On je to objeručke prihvatio.

Ponavljam, imao je tu nesreću da nije mogao ispred Mate Parlova. Ali, o njegovom kvalitetu, valjda dovoljno govore izjave Parlova poslije međusobnih mečeva Pule i Slavije u Boriku: „ Pobijedio sam, ali me je Bisić itekako namučio. čestitam mu na ovoj borbi“.

Veoma dugo je radio u Jelšingradu u Banjaluci. Da ga ljudi vole Bisić je sam doprinio. Svoju boksersku popularnost (član Slavije, reprezentativac SFRJ) nikada nije iskorištavao. Nije želio da se razlikuje od ostalih saradnika, sugradjana.

Sa Slavijom je Bisić bio pobjednik na mnogim turnirima. Ipak, kao najveći uspjesi u njegovoj karijeri ostaće upisani:

-šampion SFR Jugoslavije 1969. i 1970. godine

-šampion Balkana 1977. godine

-osvojena bronzana medalja na Evropskom šampionatu u Poljskoj.

Iako je rodjen u Slavonskoj Požegi je veoma često govorio da je Banjaluka njegov grad. Od 1980. godine, kada je došao u Banjaluku, pa sve do 1996. godine, kada je preminuo, ostavio je neizbrisiv trag. Radovan Bisić će zauvijek ostati u sjećanju Banjalučana.

Na kraju, recimo da se u znak sjećanja na Radovana Bisića, u Banjaluci svake godine održava međunarodni bokserski turnir Memorijal Radovan Bisić. Ovaj turnir je uvršten i u kalendar Evropske bokserske amaterske asocijacije.

Rođen je 17.avgusta 1929. godine u Banjaluci. Bio je član generacije RK Borac koja je osvojila prvu titulu i Kup u istoriji kluba.

Takođe, se može pohvaliti da je bio i trener Borčeve ekipe koja je kasnije osvojila evropski vrh.
Začetnik rukometnog sporta u Banjaluci. član prve generacije RK Borac. Veliki rukomet zaigrao 1949. godine a osim tim sportom još se, paralelno, bavio atletikom, fudbalom i odbojkom. Za mali, današnji, rukomet opredjelio se 1954. godine.

Dugogodišnji kapiten kluba i reprezentacije. Odigrao 22 utakmice za reprezentaciju ex Jugoslavije i postigao 21 gol. Debi u reprezentaciji 17.decembra 1958. godine u Beču na utakmici Jugoslavija – Austrija.

Prvi Banjalučanin selektor reprezentacije SFR Jugoslavije. Tu funkciju je obavljao od 1964. do 1966. godine.

Radio je u raznim forumima, u RK Borac, u SOFK-i, raznim savezima. Bio je predsjednik Stručnog savjeta za sport grada Banjaluke.

Sve u svemu, istinski gospodin, ljudska veličina. Jedan od najboljih Borčevih rukometaša svih vremena.

član generacije banjalučkih rukometaša koja je jedno vrijeme obilježila jugoslovenski i svjetski rukomet.

Rođen je 28.04.1947. godine u Prijedoru. Izdanak je Borčeve škole rukometa. Pivotmen za sve pohvale. Vrijedan, izdržljiv rukometaš, sportska atleta koja se takođe isticala virtuoznošću i spretnošću.

Gajio je prepoznatljiv stil, za koji rukometni stručnjaci kažu da je bio savršen. Nepogrešiv sa linije.

U reprezentaciji ex Jugoslavije je debitovao 30. juna 1967. godine na utakmici Jugoslavija – Bugarska, u okviru turnira Trofej Tašmajdana. Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 115 utakmica i postigao 257 golova.

Nebojša Popović je osvajač olimpijskog zlata 1972. godine iz Minhena. Takođe, je sa reprezentacijom bio bronzani na dva Svjetska prvenstva (1970. i 1974. godine).

Može se podičiti da je nastupao i za reprezentaciju svijeta i to dva puta. Igrač svjetske vrijednosti koji je ušao u kategoriju svjetskih rukometnih velikana.

S Borcem poharao Evropu (pobjednik KE©-a) i prostore ex Jugoslavije (brojne duple krune).

Legenda Naprijeda i Borca. Počeo u Mejdanu, u ekipi Naprijeda gdje se u potpunosti dokazao. Već tada pokazao izrazite golgeterske sposobnosti.

Miljenik navijača i gradske raje. S Naprijedom igrao u nižim rangovima. Sa ekipom iz Mejdana (danas Obilićeva) učestvovao je u osvajanju gradskog Kupa Braća Podgornik kada je Naprijed 1972. godine u finalu savladao favorizovani Borac.
Prelaskom u Borac ostvario je dječački san. Nezaboravni su njegovi golovi u crveno-plavom dresu. Izdvajaju se golovi u Kupu pobjednika kupova.

Ibrahimbegović je napunio mrežu Rumelanža iz Luksemburga. Postigao 5 golova u jednom susretu. Potom je Anderlehtu, osvajaču Kupa kupova 1975.godine, postigao jedini gol za veliku pobjedu Borca.

Igrao i u inostranstvu. Sada živi u Banjaluci u nadi da će se Borac i Naprijed konačno vratiti na stare staze uspjeha.