Mladen Bojinović (33), jedan od najboljih sportista koje je Banjaluka iznjedrila, po mnogo čemu se razlikuje od ostalih svjetski poznatih i priznatih rukometaša. Njegov put, od trnja do zvijezda, mogao bi se lako uklopiti u korice neke sportske bajke s tužnim početkom i srećnim krajem. Već je dobro poznata i mnogo puta do sada ispričana priča kako je golobradi mladić, ratne 1994. godine, krenuo u bijeli svijet, jer su u Borcu i Banjaluci osporavali njegov kvalitet. Mnogi su se smijali kada je potpisao za Jagodinu, ne sluteći da će se tada 17-godišnji Bojinović vinuti do samih svjetskih visina, tamo gdje njegovi kritičari nikada nisu bili ni u najslađim snovima.

"Bio sam riješen da uspijem, ne možete ni zamisliti koliko. Rekao sam sam sebi i mnogo puta ponavljao: 'Napraviću nešto u životu, nešto po čemu će me pamtiti'", vraća točak vremena Mladen Bojinović za "Nezavisne novine" i u istom, mirnom tonu nastavlja:

"Krenuo sam od nule, nisam imao nikoga da me gura. Sve sam morao sam, ali kad malo bolje razmislim, možda je i bolje što je tako. Nikome ništa ne dugujem, sve sam postigao sa ove svoje dvije ruke".

Naoružan ogromnom željom za uspjehom, brzo je prešao u Partizan i tamo, u žestokoj konkurenciji, izrastao u najboljeg lijevog beka tadašnje SR Jugoslavije.

"Vrijeme provedeno u Partizanu nikada neću zaboraviti. Tamo sam stekao ime, reputaciju dobrog rukometaša, ali i mnoštvo prijatelja s kojima se čujem i danas. To je moj klub za koji inače i navijam u svim sportovima", dodaje Bojinović.

Kvalitet ga je preporučio, a sudbina, četiri ljeta kasnije, odvela u velike španske ekipe - Ademar Leon, Bidasou i Barselonu. U svim tim sredinama dizao je publiku na noge, osvajao srca navijača svojom iskrenošću i velikom borbenošću na parketu, ali nigdje nije ostavio takav trag kao u Monpelijeu, čiji je član od 2002. godine. S najuspješnijim klubom u zemlji evropskih, svjetskih i olimpijskih šampiona osvojio je popularni Bakero sve što je mogao da osvoji uključujući i titulu prvaka Evrope 2003. godine. Bio je to prvi i za sada jedini put da je neki francuski klub pokorio Stari kontinent.

"Kada sam odlazio iz Partizana, mislio sam da mi nigdje neće biti tako lijepo kao u Beogradu. Ali, prevario sam se. Ono što sam doživio i što još doživljavam u Monpeliju je nešto što ne mogu opisati riječima. Ma, mogu slobodno reći da je Monpelije, poslije Banjaluke i Beograda, moja treća kuća", ne krije sjajni rukometaš ono što osjeća prema klubu i gradu, čiji je stanovnik već gotovo osam godina.

Nedavno mu se, tačnije ovog ljeta, pridružio još jedan banjalučki rukometaš - Branislav Obradović. Nekadašnji desni bek Kosiga, Partizana, Gimaraeša, Grashopersa, Borca, Bosne i Antekjere stigao je u Monpelije baš na preporuku Bojinovića.

"Mislim da mi ni rođeni brat ne bi pomogao ovoliko koliko mi je pomogao Bakero. U stvari, Bojinovića sada i doživljavam kao starijeg brata", priča Obradović i nastavlja:

"Na njegov obraz sam došao u tako veliki klub kakav je Monpelije, non-stop je uz mene, na sve načine pokušava da mi olakša ove prve dane u novom klubu, novoj zemlji... Priznaćete, nema baš mnogo takvih ljudi u današnje vrijeme i zato ću mu biti zahvalan do kraja života".

Zna Obradović, i to veoma dobro, da mu ni klupska legenda neće moći pomoći da ostane u Monpelijeu ako ne potvrdi kvalitet:

"Bakero je uradio i više nego što treba, sada je na meni da opravdam prvo njegovo, pa onda i povjerenje trenera Patrisa Kanajea i rukovodstva Monpelijea. Potpisao sam ugovor na godinu dana, znači, imam sezonu za dokazivanje".

Nije ljevoruki bombarder prvi rukometaš sa ovih prostora kojem je Bojinović pomogao u karijeri. Mnogi igrači iz BiH, Srbije, pa čak i pojedinih evropskih zemalja, "kucaju" na vrata asa Monpelijea, koji ne smatra da čini nešto veliko:

"®ivot je pun uspona i padova i svima nama nekada zatreba nečija pomoć. Znam samo jedno - ako nekome ne mogu da pomognem, neću ni da mu odmognem".

Banjalučki "legionari" su i komšije u Monpelijeu, tako da provode dosta vremena zajedno.

"Kada idem s Bekerom kroz grad, šetnja traje kao vječnost. Stalno ga neko zaustavlja, pozdravlja, djeca traže autogram, slikanje... Uživa, zaista, ogromnu popularnost u Monpelijeu, ali i cijeloj Francuskoj. ®alosno je samo što ga više cijene u Monpelijeu nego u našoj Banjaluci. ©ta ćete, naši ljudi ne podnose tuđi uspjeh", kaže Obradović.

Nije slučajno Bojinović tolika zvijezda u zemlji "trikolora". Osim silnih trofeja u koje je ugradio svoje ime, skoro nestvarno zvuči podatak da od 2002. godine nije preskočio nijednu utakmicu Monpelijea zbog povrede:

"Samo jednom sam bio povrijeđen od kada sam došao u Francusku. U pitanju je bio zglob. Povrijedio sam ga tri dana pred utakmicu, ali sam opet stisnuo zube i istrčao na teren".

Bojinović je kapiten, ali i duša reprezentacije Srbije s kojom će, početkom naredne godine, učestvovati na Svjetskom prvenstvu u ©vedskoj:

"U reprezentaciji sam, s prekidima, od 1999. godine, a od dresa Srbije želim da se oprostim 2012. na Evropskom prvenstvu u Beogradu ili Olimpijskim igrama u Londonu. Do tada ću na svakoj utakmici ostavljati srce na terenu, naravno, ako me selektor bude zvao".

Koliko je Bojinović popularan vidjelo se i na ovogodišnjem međunarodnom TV turniru šampiona u Doboju. Svaki put kada je as Monpelijea i srpske reprezentacije ulazio u igru, pozdravljen je gromoglasnim aplauzom.

"U Doboju smo se osjećali kao kod kuće, baš kao i u 'Banji Vrućici'. Ovom prilikom se u ime kluba zahvaljujem domaćinima na toplom prijemu. Nadam se da ćemo doći i sljedeće godine", kaže Bojinović, koji ne može da zaboravi svoj prvi nastup na dobojskoj smotri 1998. godine, kada su Beograđani osvojili turnir:

"Noć pred finalnu utakmicu sjedio sam s tadašnjim trenerom Jovicom Elezovićem, pričali smo o svemu i svačemu, a onda se šef kiselo nasmijao i rekao: 'Pogledaj koliko je sati, 23.01, zakasnio si minut na spavanje i sutra nećeš igrati u finalu'. Skočio sam kao da me je neko opržio, ali trener je ponovio: 'Ne vrijedi, sjedi sada, nećeš igrati u finalu i tačka'. Odjurio sam do sobe, spakovao stvari i ljut kao puška otišao u Banjaluku. Igrao sam tada odlično u Doboju, vjerovatno bi me proglasili i za najboljeg igrača turnira, ali eto, taj minut i odluka Elezovića, koju još ne mogu da shvatim, su mi uskratili to zadovoljstvo".
Monpelije 29, Bojinović 27 trofeja

Monpelije je osnovan 1982. godine i do sada je osvojio 12 titula prvaka Francuske, deset kupova, šest Liga kupova i jednu Ligu šampiona. Dakle, u trofejnoj sali kluba sa Azurne obale nalazi se ukupno 29 pehara, od kojih je na čak 20 "ugravirano" ime Mladena Bojinovića. Kada se tome dodaju još tri titule prvaka i dva Kupa SR Jugoslavije, koje je Bakero osvojio sa Partizanom, jedan Kup ©panije s Barselonom i bronza sa Svjetskog prvenstva u Francuskoj, dođe se do zaključka da je banjalučki as u blistavoj karijeri osvojio ukupno 27 trofeja.

Bojinović i Obradović slažu se u jednom - Borac M:tel ove godine konačno mora da osvoji titulu prvaka BiH.

"Dosta je bilo čekanja. Trener Dragan Marković je rođeni pobjednik i smatram da je sada pravo vrijeme da bude prekinuta dominacija Bosne", rekao je Bojinović, a slično razmišja i Obradović, koji je igrao i za Borac i za Bosnu:

"Banjaluka zaslužuje da gleda Ligu šampiona. Bio bi to pravi spektakl u 'Boriku".

Skoro sve dječačke snove Mladen Bojinović je već ostvario. Ostao je još samo jedan:

"Olimpijske igre. Silno želim da učestvujem na najznačajnijem sportskom događaju, a bio sam tako blizu odlaska u Sidnej 2000. Ne bih sada da se prisjećam tih teških trenutaka... Bilo pa prošlo. Imam još jednu šansu i nadam se da ću 2012. godine biti u avionu za London".

NEZAVISNE NOVINE