Oni stariji ljubitelji rukometa u gradu na Vrbasu sa sjetom se sjećaju vremena kada je "bog hodao po zemlji", a najtrofejniji sport Banje Luke bio ponos ovog regiona. Jedan od onih koji je pronio slavu krajiške ljepotice jeste i Jani čop, Slovenac, ali samo po nacionalnosti. Kao golobradi mladić tadašnji skauting tim eks-prvaka Evrope doveo ga je iz Trbovlja u Banje Luku, gdje je proveo četiri nezaboravne godine, postavši i standardni reprezentativac bivše Jugoslavije. Ratni vihor ga je odveo prvo u zagrebački Medveščak, a kada su i tamo zagrmili topovi, otisnuo se u Francusku, u klub Kretej. Zbog operacije leđa 1994. godine vraća se u Sloveniju, gdje je u više navrata vodio Rudar iz Trbovlja, kako seniorski tim, tako i mlađe kategorije. Danas je taj klub zbog teške materijalne situacije otišao u stečaj, a Jani čop u eksluzivnom razgovoru za "Fokus" otkriva svoje hirove iz mladosti, dječačke maštarije. Neke su se ostvarile, a neke su ostale samo pusti snovi.

FOKUS: U Banju Luku si došao 1987. godine, kao 17-godišnjak. Kako si se snašao i ko ti je najviše pomogao da se privikneš na novu sredinu?

čop: U Borcu je tada igrao Iztok Puc i on je bio zadužen za moj transfer, zajedno s Radom Radinkovićem, s kojim sam i danas u sjajnom odnosu. Naravno da mi je kao golobradom dječaku bilo sve nepozanica, ali vrlo brzo sam se privikao, jer na dobro je lako bilo naviknuti se. Kada sam stigao, trener je bio Bracika Vujinović, a na polusezoni ga je zamijenio legendarni Pero Janjić.

FOKUS: S Borcem si osvojio Kup EHF u dvomečeu s moskovskim CSK. Kakve utiske nosiš iz tih, sada već legendarnih mečeva?

čop: To mi je svakako najdraži trofej, a ujedno mi je bio i prvi. Bili smo klapa na terenu, ali i izvan njega. Drugarstvo je bilo važnije od svega. Lijepa sjećanja. Da nismo bili iskreni između sebe, ne bi ni danas, 20 godina poslije, ostali svi u kontaktu, iako smo se razišli na sve strane svijeta. Redovno se čujem sa Senjaninom Maglajlijom, Andrejom Golićem, Samirom Nezirevićem, Draganom Markovićem, Draškom Prtinom, Dadom Mulabdićem... Danas, s ove distance mogu slobodno da kažem da bi se Borac koju godinu kasnije popeo i na krov Evrope, ali u Ligi šampiona. Ovako, ostali smo zbog drugih stvari nedorečeni, generacija koja je samo obećavala.

FOKUS: U to vrijeme bio si reprezentativac Jugoslavije? Ostaje li možda žal što ta generacija nije zajedno nastavila svoj rukometni put?

čop: (pauza i dubok uzdah). I danas se s tugom sjetim tih vremena. Kakvu ekipu smo imali, drim tim koji se spremao za Olimpijske igre u Barseloni 1992. godine! Teško je reći šta bi bilo kad bi bilo, ali bili bi veliki favoriti. Aco Knežević, Dejan Perić, Patrik čavar, Vladimir Jelčić, braća Peruničići, generacija koja je rođena oko 1970. godine. Vladali bi najmanje deceniju svjetskom rukometnom scenom. Nije nam bilo suđeno.

FOKUS: Ne može se reći da je rukomet u Sloveniji i Hrvatskoj, i reprezentativni, a pogotovo klupski, bio neuspješan poslije raspada Jugoslavije, što nije slučaj s BiH i Srbijom, iako su dva šampiona Evrope dolazila iz tih republika, Borac i Metaloplastika?

čop: To je posljedica rata, prvenstveno u Bosni. četiri godine nije se pričalo o sportu. Ne možete uzeti gumicu i to obrisati. S druge strane, Srbija je imala izolaciju i sankcije. Slovenija je bila otvorena, a Hrvatska je, i pored rata, sve vrijeme igrala evropske utakmice. U tome je ta razlika. Nisam pobornik rasnih ideja, mi smo obećana zemlja, najtalentovaniji smo, i tako dalje, i tako dalje. Svako pitanje ima i odgovor, pa tako i ovo i to više nego racionalan.

FOKUS: Da li si zagovornik regionalne lige u rukometu?

čop: Jesam, možda bi to bila dobra ideja, ali treba naći pravu formulu. Najbolji je primjer košarka. Nacionalna liga Slovenije gotovo da i nepostoji, jer najbolji klubovi igraju u regionalnom takmičenju. Isto tako medijski interes za tu ligu, ali i pažnja javnosti, ispod svakog minimuma je. Ukoliko bi se pronašla formula da se zaštite nacionalni šampionati, zašto da ne. Sve što je u interesu rukometa, dobro je.

FOKUS: Možemo li iz svega ovog zaključiti da ste jugonostalgičar?

čop: (smijeh) Jesam, i to veliki, nepopravljivi. Imao sam sreću da živim u zemlji koja je danas poput bajke i u njoj provedem možda svoje najbolje godine, a zvala se Jugoslavija.

FOKUS: U Banju Luku navratiš s vremena na vrijeme. Kako danas vidiš grad na Vrbasu i da li pratiš dešavanja u RK Borac?

čop: Znam šta se događa u Borcu. Pa naravno da me zanima. Morate imati na umu da ja u karijeri nisam promijenio mnogo klubova. Igrao sam samo za tri ekipe, a Borac je po svemu na prvom mjestu. Zavolio sam ovaj grad i ljude, stekao mnogo prijatelja, to su uspomene koje ostaju zauvijek. Duša grada koju sam ja upoznao kada sam dolazio ovdje još uvijek živi i nadam se da će ovaj grad u godinama koje dolaze još više vratiti onaj stari duh vremena.

FOKUS: Da li bi na poziv današnje uprave kluba iz Gospodske ulice prihvatio poziv da dođeš za trenera ili direktora Borca?

čop: (Tišina, pa odgovor kao iz topa) Naravno. Zašto da ne. čekam poziv iz Banje Luke! Ja sam profesionalac, a kada još ono što volite spojite s korisnim, to bi bilo to.

Banja Luka obećani grad

Dosta sam Evrope prošao, putovao prvo kao igrač, a potom i kao trener, stičući iskustvo za dane koji dolaze, ali takvu pažnju, klupsko poštovanje, tradiciju koja se njeguje nisam doživio nigdje kao u Banjoj Luci. To je nešto što se ne uči po bontonu, već se stiče godinama. Ovo nije nikakvo ulizivanje, već zaista tako mislim. Spisak prijatelja iz Banje Luku bio bi podugačak da stane u vaše novine (smijeh) - kaže Jani čop.

Beli Stojanović bio nezgodan

Jani čop je ostao u sjećanju kao igrač čiji su golovi ostavljali bez daha. Virtuoznost, nebeski skokovi i cijepanje mreže bili su njegov prepoznatljiv znak.

- Nisam imao problema s tadašnjom generacijom golmana, koja je važila za najbolju u Evropi. Bašić, Perić, Perinović imali su mnogo više problema sa mnom nego ja s njima. Možda je malo nezgodan bio Beli Stojanović. Imao je čudnu taktiku, nekada je čitao udarce, pa se bacao prije vremena, a ponekad je čekao. Međutim, i iz tih duela izlazio sam većinom kao pobjednik - prisjeća se Jani čop.
Nije Kvaka, jeste Kitić

Jani čop Banju Luku pamti po mnogo čemu, između ostaloga po lijepim ženama, ali i po brojnim anegdotama.

- Bio sam gost na Radio Banja Luka i došao sam ranije u studio, gdje je kao skriveni gost bio pjevač Boro Spužić Kvaka. Slušaoci su pogađali ko bi to mogao biti. Kako nije bilo uspjeha, voditelj je pokušao da pomogne i rekao kako tu stvar svaki dan držimo u ruci (Kvaka). Javlja se gospođa i kao iz topa odgovara: "Mile Kitić"! U studiju je nastao takav smijeh, da je sve stalo. I to pokazuje kakav je narod kod vas, što na umu, to na drumu - kaže Jani čop.

Napomena: Tekst preuzet iz Fokusa