Who's Online

Guest Users: 2

Events

There are no upcoming events

Topics

User Functions


Welcome to Banjalukasport.com Tuesday, July 23 2019 @ 12:36 PM EDT

Vrbaski čamci sa dajakom - od A do Z

  • Contributed by:
  • Views:
    3,909

Davno još, dok su zemljom hodali divovi i patuljci, Vrbas je krao srebrnu krljušt sa zmajevih krila, žednih čuvara mašte i velikog blaga u brdima, dok bi jednom godišnje silazili iz skrovišta na kamene obale rijeke da piju zelenu vodu. Baš tako, u to doba na brdu pored sadašnjeg grada živio je jedan takav div sa svojim novorođenim sinom. Pošto je bilo vrijeme da zemlju nasele ljudi, Bog posla veliku vodu, a brdo na kom je div živio odluči pretvoriti u vulkan koji spali sve ono što voda nije progutala. Ipak prije kraja svoga svijeta i života, stari div predosjeti nesreću i napravi čamac u kog stavi novorođenče.

Sinu dade ime Bajalukan.Zatim pozva orla i reče mu da ga odnese na neko sigurnije mjesto. Orao ga posluša i čamac sa đetetom prenese na visoki greben kojeg voda nije potopila, a ispod kog će mnogo vijekova kasnije niknuti veliki grad. Voda se povuče, vulkan utihnu, Bajalukan odraste i osnova naselje, orodi se sa ljudima a čamac koji mu napravi otac sa grebena kog su otomanski osvajači kasnije prozvali Šehitluci, spusti na Vrbas. Za svakog u spomen osta po nešto. Vulkansko brdo ljudi prozvaše Tutnjevac, naselje Bajalukanovo- Banjalukom, a čamci koje gradiše na Vrbasu nalikovaše prvom Vrbaskom čamcu divovskog đeteta. Špic čamca imao je oblik orlovskog kljuna u čast ptici koja spasi dijete od potopa. Ljudski potomci Bajalukana koji su vozili čamce imaše krupnu građu i divovsku snagu, Vrbasa se ne bojaše, vremenom ga dobro upoznaše i toliko zavolješe da ta ljubav traje i danas. A nama, danjašnjim Banjalučanima u spomen osta ova izmišljena legenda i ovaj pravi živi spomenik sa orlovskom glavom na špicu- Vrbaski čamac sa dajakom. A poneki Bajalukanov potomak, naš savremenik, ima sposobnost da čita vodu, što mu osta od starog diva koji je predosjetio nesreću. Voda ima mnogo šta da kaže a ovo je priča o ljudima koji je dobro poznaju, vole, voze Vrbaske čamce i koji između sna i jave traže davno ukradenu zmajevu srebrnu krljušt.

Naravno da ovu priču ne mogu da potkrijepim ni jednim naučnim dokazom sem čika Jeftinih riječi sigurno je tako bilo a od njega sam je i čuo prije nego što je odlutao u neki novi mitski svijet drevnih naroda. Predpostavka je da je Vrbaski čamac nastao kada i Banjaluka- grad na dvije obale Vrbasa, prvo zato što nije bilo mostova pa je čamac bio jedino riješenje za prelazak sa obale na obalu, a kasnije kada su sagrađeni prvi mostovi- bio je jedini način prelaska preko rijeke a da se ne plati mostarina. Tokom stoljeća ovo neobično plovilo je postalo simbolom grada, ostavivši traga u kulturi Banjalučana. Korišten je u trgovačke svrhe, za prevoz robe kako od obale do obale tako uz vodu ili niz vodu, vjerovatno brže nego tadašnjim saobraćajnicama. Pošto je roba bila skupocjena, a prevoz Vrbasom nije savršeno siguran, umijeće vožnje čamca postalo je važno i izjednačilo se sa vrijednošću čamca kao spretnog prevoznog sredstva. Dobri vozači postajali su daleko čuveni i dobro plaćeni za svoje usluge. Specifičan splet okolnosti uslovio je radijus plovidbe na 15 kilometara jezgra naselja kroz koje protječe rijeka male dubine uz obale i pogodnog dna za odgurivanje motkom a ne veslanje. Upravo ta motka koja služi za odgurivanje daje čamcu potrebno ubrzanje za rijeku promjenjive struje i jakih padova vode relativno male dubine gdje veslo ne bi bilo od pomoći. Ta motka ima poseban špic ili šticu iz dva spojena dijela. Prvi dio je komad metalne cijevi u koji ulazi motka ili kako ćemo je od sada zvati- dajak, a na koju se nastavlja oštri čelični špic velike tvrdoće, posebno obrađen u kovačnicama. Štica je dugačka do 25cm, a pored visoke tvrdoće treba da posjeduje optimalnu težinu zbog balansa dajaka. Sam dajak je dugačak četiri metra i treba da je što lakši. Izrađuje se od jelove građe najveće kvalitete i pravilnih godova bez bilo kakvih nepravilnosti u drvetu ili mehaničkih oštećenja. Dajak se obrađuje hoblanjem, bez daljnje obrade impregnatorskim sredstvima ili lakiranjem. Valjkastog je oblika, obima 9 cm, a treba da je dovoljno gladak da ne stvara povrede na rukama vozača, a u isto vrijeme dovoljno hrapav da ne klizi iz ruku. Zato se izradi dajaka posvećuje posebna pažnja. Dužina od 4 metra je najpraktičnija, jer je tada i dovoljno lagan i podesan za brze pokrete i promjene položaja na vodi. Vrbas je pogodan za vožnju dajakom samo u onih 10-15 km specifičnog riječnog dna koje se sastoji od šljunka, kamena i sedre koji se naizmjenično mijenjaju u samom gradu. Ta teritorija je danas svedena od Ilidžanskog mosta u Srpskim Toplicama (Gornji Šeher) do vrbaske Ade (Rebrovački most). Još šezdesetih godina na Vrbasu se mogla vidjeti i Vrbaska lasta, čamac sa dva špica, na pramcu i na krmi, tako da je vožnja bila moguća sa oba kraja čamca. Ta vrsta čamca u Banjaluci je danas nažalost nestala, ali je važno spomenuti jer je i Lasta takođe bila pokretana dajakom. Sam Vrbaski čamac, još od svog postanka imao je specifičan izgled i oblik trupa u svemu prilagođen brzom Vrbasu. Dužine su varirale od 6- 9 metara, a širine od 70cm. do 1m. u zavisnosti od namjene i mjesta na kom se nalazio ili majstora koji ga je pravio. Težina je varirala od 120 do 180kg. zbog tereta katrana kojim je čamac premazivan kao zaštitno sredstvo. Za predpostaviti je da je nekada u Banjaluci živjelo mnogo majstora koji su ga pravili, pa je od njihove umješnosti i iskustva sa vode zavisio izgled čamca. Prije i poslije Drugog svijetskog rata čamac je bio statusni simbol porodice koja ga je posjedovala i pokazatelj imućnosti vlasnika. Baš zbog te stvari Vrbaski čamac je duboko usađen u kulturno naslijeđe Banjaluke, a ljudi koji su ga vozili bili su zdravi mentalno i fizički, zbog svoje spretnosti i hrabrosti kretanja na vodi, pogotovo što je ljudska populacija u to doba bila manje okrenuta vodi i plivački obrazovana nego danas, što je ukupno donosilo posebnu popularnost dajakašima a samim tim i njihovu porodicu činilio poznatom i primamljivom za potencijalne ženidbe i udaje, kao i trgovinu, pa eto tako dajaci zauzimaju svoje mjesto i u ovom segmentu razvoja Banjaluke.

Vožnja čamca je poseban dio ove priče pa ću i njoj posvetiti nekoliko redova. Gura se stojeći sa krme, lijeva noga je izbačena malo naprijed i stoji pravo na posebnoj drvenoj letvici pričvršćenoj na dno čamca i služi kao oslonac za prste lijeve noge koja prima veliku silu pri vožnji, a sa njom se i balansira pri skretanju sa pravca vožnje ili kontroli tereta u čamcu. Desna noga stoji svojim desnim bridom pete uz samu krmu, a na njoj je i glavni oslonac tijela. Gura se rukama sa desne strane čamca i to čitavim dajakom, tako što se dajak zabode u dno otprilike kod letvice za lijevu nogu i odguruje čitavom dužinom iza čamca, dok desna ruka vuče dajak a lijeva ga gura, a zatim ponovo izvlači iz vode. Za ovako nešto potrebno je imati savršenu ravnotežu, pogotovo na nemirnoj vodi. Ovi ubodi nazivaju se šupovi i što su pravilniji to čamac brže ide. Skreće se bacanjem dajaka iza sebe- lijevo, a od sebe- desno. Moguće je i kormilariti dajakom, ali se tako gubi ubrzanje. Vozi se uz obalu ali i na svim terenima koji to omogućavaju koristeći pogodnu dubinu do dva metra i prelazeći iz virova koji se stvaraju iza stijena koje vire iz vode ili su do same površine, koristeći prirodnu tihu koja se stvara iza njih. Ove tihe se nazivaju kontratokovi i iskusnom vozaču su velika pomoć u vožnji.

Novija istorija Vrbaskog čamca, recimo zadnjih četrdeset godina, bez ikakve sumnje se veže na ljude kojima i danas treba odati priznanje zbog svog zalaganja za očuvanje ove toliko ugrožene tradicije, na sve one koji su nekoga naučili da vozi čamac, ili su ga sami napravili, barem provozali i ispričali dio ove priče, ali najviše dvojici braće iz stare banjalučke porodice talijanskog porijekla Mariu i Antoniu Zamolo. Smisao za tehniku i veliku sklonost ka radu i stvaranju raznih praktičnih stvari naučili su od oca Guida, vlasnika i vrsnog majstora zlatarskog i sajdžijskog zanata čija je radnja bila smještena još davno prije Drugog rata, u samoj Gospodskoj ulici. Gradsko okruženje i sam život pored rijeke uslovili su da se ova dva brata često susreću sa čamcima, čija ih je izrada i vožnja oduvijek privlačila. U vremenu poslije rata broj čamaca nije bio veliki jer su ih njemački vojnici tokom okupacije oduzeli i zatvorili u Kastel, gdje je veliki broj i propao, a u periodu poslijeratnog opšteg siromaštva malo njih je moglo da se pohvali da posjeduje nov čamac. Situacija se sa godinama popravljala, čak se i održavaju i godišnje trke čamaca a o pobjedniku se pričalo čitavu godinu, do iduće trke.

I tako sve do 1964 god. kada iz radionice braće Zamolo izlazi prvi čamac imena LOTOS, a mlađi brat Atonio- Tonči postaje respektivan vozač kog su poštovali mnogo stariji i iskusniji vozači. Niko nije ni slutio da će se slogan Tonči i Lotos i danas u dajakaškim krugovima kao i u čitavoj Banjaluci izgovarati sa velikim poštovanjem. Taj čamac je prvi od današnjih Vrbaskih čamaca sa dajakom koji uz izvjesne prepravke i dorade u kasnijim šezdesetim godinama dobijaju savremen izgled. S obzirom da ne raspolažem tačnim podacima o nekadašnjem Vrbaskom čamcu nisam se ni upuštao u opisivanje, a pošto je pojavom Tončijevog čamca došlo do velike popularizacije ovog plovila u čitavoj Banjaluci zbog posebne elegancije i izgleda na vodi, kao i plovnih karkteristika- taj tip čamca svakako vrijedi opisati i upoznati se sa njim. Vrbaski čamac je prvo dobio stalnu dužinu od sedam metara kao najpraktičniju spram svoje konstrukcije od 3 metalna rebra unutar trupa. Debljina daske je 1,5 cm, najveća širina čamca je 75cm, dubina 30cm, gaz praznog plovila 12cm; krase ga visoka kvaliteta izrade, impregnacije i završne obrade. Najupečatljiviji detalji su krma i špic koji se izrađuju od jednog komada drveta- bagrema, jasena, hrasta, rjeđe trešnje, pa čak i mahagonija. To su materijali koji se različito ponašaju pri obradi, ali treba da ih krasi čistoća i pravilnost godova i koji po završetku obrade daju poseban izgled čamcu zbog svoje prirodne boje i oblika. ©pic je tetovaža na čamcu koju on nosi od postanka do nestanka, upečatljiviji je od imena čamca, ali što je još upečatljivije- zaista izgleda poput neke mitske životinje, orla ili zmaja, odaje pitomost ili agresivnost, umjetničku viziju majstora koja je svaki put različita, tako da svaki čamac krasi drugačiji špic. Baš zbog špica vrbaski čamac nije samo puki predmet, on je pravo umjetničko dijelo. I sama izrada čamca je umjetnost preciznosti. Tonči je napravio malu revoluciju u izradi trupa, jer izbacuje katran iz upotrebe i time značajno smanjuje težinu, tako da ni najteži čamac ne prelazi 120kg., uvodi bezbojni lak i unutrašnje spajanje dasaka čime dobija na čvrstoći. Poneki detalj treba da ostane tajna- sklapanje, obrada, upotreba alata, postojanost materijala koji se koriste u izradi i njihovo međusobno ponašanje su i za autora ovog članka donekle nepoznanica čiji naziv glasi- koza nostra- dakle, tajne zanata porodice Zamolo. Pravi dragulj u Tončijevoj floti je baš njegov čamac- Lotos. Od 64 godine kada je prvi put napravljen u radionici iznad bivšeg brodarskog društva- danas caffe bar Kajak, ostao je nepromjenjen i prepoznatljiv izgledom.

Naravno da se ne radi o jednom čamcu, oni godinama propadaju i trunu, prave se novi drugog imena- samo je Tonči Lotosa uvijek pravio istog. Svijetlo plav na bokovima, unutra bijel, sa dvije crne linije na vanjskim stranicama i neizostavnim krupnim crnim slovima- Lotos. Inače i oblik slova je svojevrstan patent gosp. Maria koja su nekada bila ispisana na skoro svim čamcima na Vrbasu. Za razliku od ostalih špiceva, samo je Lotosov bio pitom izgledom bez smjelih crta orlove glave. Pravougaonog oblika, jednostavan, ali zato mnogo, mnogo brz. Za samo par godina od svog postanka Lotos i njegov čuveni špic postali su poznati svim Banjalučanima.  A evo i zašto. Proteklih 40 godina, ne računajući devedesete, znači šezdesete , sedamdesete i osamdesete, dajaci su bili pravi simbol Banjaluke, iako nikada nisu doživjeli pravu afirmaciju van granica bivše BiH, a pogotovo Jugoslavije iako su to zaslužili. Najviše zbog nesposobnosti i nezainteresovanosti tadašnjih, a i sadašnjih gradskih vlasti. Nikada nisu doživjeli slavu Mostarskog mosta ili Sinjske alke, ali u samoj Banjaluci su bili jako popularni. Naročito popularne su bile trke čamaca koje su se održavale u sklopu Karnevala na Vrbasu, kasnije Ljeta na Vrbasu čija slaba popularnost u odnosu na prošle godine, kao i medijska popraćenost, očajna i fatalna organizacija, danas nema kraja a samo dno i totalna propast ove nekada lijepe manifestacije već se da naslutiti. Naravno u organizaciji i realizaciji, kako materijalnoj i televizijskoj, od strane ljudi koji o ovome što ste pročitali ne znaju ni jednog jedinog slova. Da se vratimo Lotosu. Od 1964 do 1980 god. Tonči i Lotos su apsolutno dominirali na trkama čamaca. Pogotovo zato što takvo takmičenje na kugli zemaljskoj nigdje više ne postoji. Tonči nije bio poput ostalih vozača, fizički fenomen ogromne snage skrivene u rukama, temperamentan na djelu, jakih pluća i žilave građe, iako manji od ostalih nabildanih momaka, uvijek je uspijevao da Lotosa vozi brže od ostalih i da prvi dođe sa Kastelove zelene, na pliću vodu kod Abacije, gdje je počinjao pakao od trke.

Trka se dalje razvijala do Alibabe (mjesto gdje skreće cesta za Šehitluke), uz opasne brzake Prvih mlinova, zatim nazad na Kastel, pa još niz vodu do Halilovca (kod Psihijatrije), zatim ponovo okretanje i vožnja uz vodu ponovo do Kastela. Prvu trku je vozio čamcem Fortuna koja mu nažalost nije donijela sreću, malo zbog neiskustva, a malo i zbog loše organizacije trke, jer nije znao da li oko Halila treba okrenuti jednom ili dva puta. Tonči se odlučio na dva kruga i tako izgubio prvu trku, koja je ostala upamćena po tome što mu je nedostajalo svega 100 metara, da stigne prvoplasiranog. Drugu i sve ostale trke dobija sa ogromnom razlikom ponekad i po pola kilometra. Od tada vozi samo Lotosa koji ga nije iznevjerio nijednom. Bilo je mnogo prljavih pokušaja da se skine novi šampion iz 65, 67, 68, 69, 70, 71, 71.Nekada su ga gađali kamenjem sa obala, jer je svaka plaža na obali imala svog vozača u trci, pa su mu kajakaši često pozajmljivali i kacigu, bacali razne predmete u vodu, gurali ispred njega stare čamce, noć prije trke zatrpavali kamenjem prelaze na vodi kuda su znali da će proći. Tonči to nikada nije zamjerio, jer je to bio sastavni dio nadmetanja i prolazna stvar, a osim toga i on je imao svoje pristalice mahom iz kajakaškog kluba koji bi za sekundu izveli brzu akciju i brzo izbalansirali stvar. Osim toga krasila ga je smirenost razmišljanja, dobro poznavanje vode, sposobnost da okrene sve sitne smicalice drugih takmičara u svoju korist, a utoliko je i pobjeda bila slađa. Publika je uvijek znala da navija za pravog pobjednika. Nekada, kada ne bi imao snage, prijatelji su ga bodrili i Lotos bi opet ubrzao kao na početku trke. Najteži dio je bio na drugom okretištu, kod Halilovca kada je trebalo ponovo gurati uz vodu. Ko je bio previše umoran ili nedovoljno koncentrisan obično je ispadao iz čamca i za njega je trka bila gotova. Tone je naučio štos, pilot tj. pomagač iz špica bi legao skroz po špicu čamca i tako ga dobro opteretio, kada Lotos izleti iz brze vode u kontratok, okrenuo bi se u mjestu, Tonči bi malo čučnuo, uhvatio ravnotežu, ponovo postavio čamac na vodu i rasterećen gurao na cilj, ne mijenjajući luđački jak tempo od samog početka. Ljudi su se uvijek iznova čudili kako je tako nešto moguće, da neko poleti kada je najteže i tako godinama. Samo su vozači znali koliko je to naporno jer na trci koja traje četrdesetak minuta izgubi se i po četiri kilograma tjelesne težine.

Tih godina su dajaci bili simbol slobode, potpuno su izgubili trgovački i prevoznički značaj, korišteni su za razonodu i zabavu, svirke koje su bile na obalama prelazile su na druge plaže- dajacima, vozači su bili posebno popularni kod đevojaka, vladala je prava navala za jedan krug i uvijek se tražilo slobodno mjesto viška u čamcu. Tonči se povukao poslije prve izgubljene trke 1979 god. I ova trinaesta po redu Lotosova trka ima svoju interesantnu pozadinu, ali nije sve ni za javnost. Uglavnom u Glasu je izašao članak poslije trke otprilike ovako: Prvo mjesto u ovogodišnjoj trci čamaca osvojio je Zlatan (nečitko prezime) čamcem Fortuna, poslije velike borbe sa drugoplasiranim Antoniom Zamolom Lotos, sa tim što je Zamolo izgledao svjež i u stanju da vozi još jedan krug. Ipak, mnogi su mislili da je vrijeme da se povuče, bilo je sve teže držati na odstojanju nove mlade borce sa Vrbasa, a stečena reputacija nije za gaženje. Može, povlačim se- ali neporažen, zato još samo jednom vozim. Ovog puta, te 1980 god. svi su navijali za najslavniji tandem, dok su visoko uzdignute ruke Lotosove posade odmahivale masi koja je aplaudirala na najjačoj trci do sada i najubjedljivijoj pobjedi sa ogromnim rastojanjem od drugoplasiranog. ®ilavi momak iz Borika vozio je ukupno 14 trka od 1964 do1980 god. Pobijedio je 12 puta, zadnji put sa 38 godina starosti, dva puta je bio drugi a do danas je napravio preko 80 Vrbaskih čamaca sa dajakom !!! Idući karnevali prolazili su bez najpoznatijeg tandema, koji je doduše uvijek bio tu negdje, parkiran pod najvećom tužnom vrbom pod Kastelom, ali ovoga puta u ulozi posmatrača. Paradirali su neki novi ogromni momci, ali spram starog šampiona to su bile samo sijenke. Pobjeđivala je Bilijeva Belma, Šljivin Bratski, Lasta, Kačareva Citadela, Magelan, Kondor, 1979, Šampion, Sajonara, Zlajina Fortuna, Lorka, a Lotos je stajao pomalo zaboravljen, vrućeg avgustovskog dana pod najvećom vrbom. Juli je mjesec 1996 god. i gradski oci odlučili su da se na Vrbasu održi prvi poslijeratni karneval, sada pod nazivom Ljeto na Vrbasu i da se ponovo vozi trka čamaca. Okupilo se 1000 posmatrača, koji uglavnom nisu imali pojma šta se to dešava i kakva je to gužva na vodi ispod tvrđave. Bilo je i onih koji su pogledom tražili poznata imena čamaca i sa sjetom, tiho, komentarisali prošla vremena. Kod najveće vrbe pod Kastelom, stajali su, usred opšte gužve dvije kopije, mladi i jerdan stariji čovjek, otac i sin, okruženi prijateljima iz komšiluka koji tu, sigurno nisu bili po prvi put.

Na startu se okupilo oko desetak posada, sve veći od većeg, a mladić je pitao oca: Tata, kako ću sa onim, Pogledaj ga koliki je? Tonči je odgovorio: Zgazi ga, odmah sada na startu, imaš sve što ti treba, dobrog pilota, čamac i gledaj samo ispred sebe, ostali ne treba da te interesuju. Kod Zelenog mosta pređi na drugu stranu i tako vozi stalno, a dole na Halilovcu, gas pa uz vodu, tu daj sve od sebe, tu se dobija trka. Zapamti, ovaj čamac donosi sreću. Koji trenutak poslije znaka za start, voda se pjenila od guranja dajaka, a već tamo pod mostom jedan čamac je bio ispred ostalih za pola dužine. Uskoro je zapištala motorola jednog od sudija na Kastelu,a to će pustiti na javni rezglas. Šumeći, glas je napokon progovorio: Prvi čamac na okretištu, Lotos, vlasništvo Andreja Zamole, odmah za njim čamac Bratski. Svi su pojurili na Most da bolje pogledaju borbu divova mada je i tada bilo jasno da će Lotos osvojiti prvu titulu poslije šesnaest godina. Kada se pojavio špic čamca tamo kod Abacije, obale Kastela su ga prihvatile gromoglasnim aplauzom. Cesta na mostu je bila zakrčena od svih onih koji su pošli da još malo bodre novog šampiona. Lotos je tiho kliznuo kroz cilj, dok je Andrej mahao staroj ekipi ispod vrbe. Tada se desila jedna jako lijepa stvar, mnogo ljudi je došlo da česita Tonciju, kao da je on vozio trku a ne Andrej, znani i neznani, neki su vikali "bravo mali" a neki samo tapšali po ramenu oca i sina. Autor ovog članka je tada bio još klinac iz "komšiluka", sa skroz odraslom idejom: osnivanje udruženja dajakaša Banjaluke. Na to me je tjerala misao da postoje ljepše stvari od žute štampe i ratobornih političara, samozvanih sportskih radnika koji iskorištavaju talente zarad nove kravate i još jedne porcije janjetine. Nisam znao kako ću to da izvedem, ali sam znao da ću uz pomoć ljudi koji su se radovali pobjedniku i vikali "bravo mali" to uspijeti. Prošle su godine, Andrej je postao šesterostruki šampion trka i na najboljem je putu da obori očev rekord. Nažalost neke stvari su krenule naopako. Organizacija Ljeta na Vrbasu postala je katastrofalna. Ljudi koji rade na programu takmičenja prave iz godine u godinu sve veće greške...

Kao prvo, da bi se održala trka čamaca potreban je minimalan vodostaj Vrbasa. Da ne objašnjavam zašto, jednostavno je tako. Od šest trka unazad samo je jednom voda bila mala, iako su dajakaši redovno upozoravali organizatore. Logična je pojava da oni manje iskusni ne žele i ne mogu da voze trku po velikoj vodi (to je tek poduhvat i po), pa takmičenje gubi na popularnosti. Ionako simbolične nagrade ne mogu da pokriju troškove održavanja čamca, mada je moj lični stav da niko ne mora platiti moj trošak, ali ne mora ni da zaradi... U čemu je stvar: Organizatori dobiju novac, organizuju takmičenje ničim stimulisano kod takmičara, sa mršavom medijskom podrškom, pogrešno tempiraju start trke, ostavljajući malo vremena u ionako slabom programu, jedva podijele neke nagrade i zatim sve to začine u potpuno pogrešnom informisanju javnosti, tako da se nekom gledaocu SRT-a čini da je "upravo sada dragi gledaoci čamac "Lotos skočio sa mosta", a umjesto skakača Mislički Darija od čije se Vrbaske laste ledi dah na malim ekranima, vide raskosne grudi zalutale ljepotice u roza štiklama koje je iskusno oko kamermana jednostavno podijelilo sa vama... Jedne godine gledali smo monodramu "Živojin Mišić", pa druge godine slušali jednog upornog guslara, zatim smo iz nabujalog Vrbasa vadili mokre vojnike koji su bezuspješno pokušavali da nekim malim smiješnim splavom pređu na drugu stranu, držeci se za prenizak konopac za kog su svi zapinjali i upadali u vodu... a o Vrbasu i dajacima ni riječi! Majstor Tonči sigurno nije željan popularnosti, ali duša boli kada nešto što voliš umire. Pogotovo što se na prste jedne ruke mogu nabrojati čamci koji nisu prošli kroz njegovu radionicu a on je danas i jedini majstor koji ih uopšte pravi. Već sam jednom spomenuo onu rugobu od splava na Kastelu, subjektivan sam kao i svi dajakaši koje sam pitao za mišljenje. Kakav je to mozak koji je to dopustio i to na prostoru zašticenom državom, proglašenim spomenikom kao i dajak, a koji sada krade prostor naljepšeg dijela Vrbasa i smeta na trci zbog nemogućnosti starta sa desne obale- još jedan razlog zbog kojeg mladi neće da se takmiče. Da apsurd bude veći skoro je tu osvanuo jos jedan splav, mlađi brat onoga u Prijedoru, sa mirne Sane, vjerovatno istog vlasnika Milenka Rosića koji je u intervjuu prije dvije godine obećao vodeni tobogan za dijecu na onom istom mijestu na kom se sada nalazi novo strašilo. E, a za taj najnoviji izvor zarade na istorijskom spomeniku zavezan je jedan limeni Savski čamac- "kerep", sa krupnim imenom najpoznatijeg Vrbaskog dajaka- Lotos... Da li je iko od vas pio kafu na splavu Lotos u Prijedoru? Ipak- svaka čast, trebalo se sjetiti pa dovesti čamac u Banja Luku, kada već oni inertni banjalučani ne znaju šta je to. Poslije dugog lutanja od vrata Turističkog saveza i Zavoda za zaštitu spomenika u Banja Luci, do pokušaja osnivanja sportskog kluba u ministarstvu sporta, a koji bi se bavio dajacima osujećen od strane nervozne sekretarice- shvatio sam da dajakastvo TEK TREBA DA PROGLASIM SPORTOM!!! i još da uplatim neke silne pare i gomilu potpisa... Prije sretnog kraja naglašavam DA NI JEDNA OD OVIH NADLEZNIH I GORESPOMENUTIH INSTITUCIJA NIJE ZA SVE OVE POSLIJERATNE GODINE UčINILA NIŠTA VAŽNO SPOMENA ZA VRBASKI ČAMAC SA DAJAKOM. Naoružan iskustvom u saradnji sa sportskim pijavicama i grebatorima još iz doba kada je autor bio prvotimac Kajak Kanu kluba " Vrbas" Banjaluka, a koji sebe nazivaju sportskim radnicima i koji su upropastili mnogo uspješnih karijera zarad još jedne porcije jagnjetine, odlučio sam da ih i ne pitam za mišljenje i da sa svojim prijateljima dajakašima uzmem stvar u svoje ruke. U spomen onima koji su vikali " bravo mali, samo tako..."

Uz veliku pomoć Saše Čekrlije i razumjevanja članova Ronilačkog kluba "Buk" predsjednik Kluba gosp. Zdravko Samardžija odobrava molbu par entuzijasta da u sklopu ronilačkog kluba Buk, svoje aktivnosti obavlja sekcija koja bi se bavila dajacima. Ovo udruženje nosi ime "Nautička sekcija RK Buk- Lotos" a bavi se dajacima, kajakom i raftingom. Mnogo stvari bi se moglo reći o ovome a za ovo kratko vrijeme za koje sekcija postoji već je urađena Internet prezentacija na http://www.Banajaluka.com o dajacima, a već od iduće godine "Lotos" planira da se aktivno i radikalno uključi u organizaciju ljeta na Vrbasu, mnogo većoj brizi o čamcima, savjetima o nabavci materijala i sportske opreme, popularizaciji vodenih sportova, ekologiji, izradi i iznajmljivanju samih čamaca, organizaciji rafting tura kroz kanjon Vrbasa sve u svemu- najboljoj prezentaciji Vrbasa i Banjaluke u Evropi i svijetu, a sve uz podršku naših velikih prijatelja iz "Buka" i "Buke" kao i samih dajakaša. Inače Buk je i ranije promovisao dajakaše, a najsvijetliji primjer za to je sajam tehnike Inost 96 kada je lotos bio izložen na ronilačkom standu i oko sebe okupio veliki broj posjetitelja, uglavnom stranaca. "Lotos" planira da se iduće godine u sklopu proslave 30 godina postojanja Buka spusti vodom do Beograda vrbaskim čamcem i time pruži svoj doprinos otporu nadirućeg vala primitivizma i povratka tradiciji za koju mnogi nemaju sluha. Otpora brzom načinu života, ovisnosti, gluvarenju po kafićima i splavovima. U ovom poduhvatu svoje učešće najavio je i sam Tonči. Na svemu ovome, pomoći u stvaranju ovog jedinstvenog novinskog clanka koji je obuhvatio sve ono o cemu niste mogli saznati od bilo koga sem od ljudi koji se tim bave, zatim u stvaranju Nautičke sekcije Buka "Lotos"- mnogo hvala. Svoj dio ovome dali su Saša, Ani, Dario, Vjeko Mario, Nuno, Babura, Zdravko, Boba, čika Pero, Mile inžinjerija, baka Marina Goran "Zonzica", članovi Buka, razni likovi sa obala Vrbasa, jer svako od njih je dao po dijelić priče, a najvise Antonio- Tonci Zamolo kome ovaj grad mnogo duguje... Kada sam pitao Tončija o svemu ovome dobio sam žustar odgovor "imaš li ti mali pametnija posla?", a onaj kraj usana sa nakrivljenom cigarom i sitnim borama vitalnog šezdesetogodišnjaka razvukao se u jedva prepoznatljiv osmijeh. Osmijeh odobravanja. Stariji kažu da bi, kada bi bili iste dobi borba oca i sina bila nešto što Vrbas još nije video, i da niko ne bi mogao da se sa sigurnošću kladi na pobjednika. Tonči kaze da je to lako, on bi se kladio na Andreja, on sad vozi Lotosa, taj čamac donosi sreću... Tonči više ne vozi čamce, ali zato svaki isprati pogledom. Pjesma vrbaskog čamca je zvuk koji dajak stvara lupajući po kamenju u plicaku, a po njoj tačno zna koji čamac prilazi plaži. Svaka je drugačija.

Ovaj tekst, napisan prije više od decenije , ljubazno nam ustupio njegov autor gospodin B. Potocnik i postavljen je na nase stranice uz njegovo odobrenje, a u spomen naseg vrbaskog camca sa dajakom.

Vrhunske fotografije nam je ustupio Selver Skorup.