Na poziv TuristiČke organizacije Višegrada, uputi se "mala" ekipa Bukovaca (13 ljudi) 6.7. na skokove i obezbjeðenje istih, sa Čuvene Višegradske ćuprije. Meðu njima 2 skakaČa, 3 ronioca, a ostali podrška sa obala Drine.
Sutradan im se prikljuČi još 7 gnjuraca i jedna mama. Održaše se skokovi, David skoČi, ne bi najgori, a Arsena Četvrti u konaČnom poretku. Malo se razoČarao, reČe:"Sudija iz Bg me treću god. zakida." Vuja nam je demonstrirao da se i na našim rijekama može dobro skijati na vodi. Ostali skakaČi biše manje-više uvježbani, te posao obezbjeðenja bi rutinski. Nakon završetka revijalnih skokova, koji izmamiše zadivljenost i uzbuðenje na licima posmatraČa, prisustvovali smo i vatrometu. Vatromet je bio jedinsten, jer je bio sumrak.
Potom spakovaše Bukovci opremu i uputiše se uzvodno Drinom do FoČe. A razlog ... Naravno, rafting na tzv."suzi Evrope", pogaðate Tari. Rafting ili turistiČko splavarenje na Tari je ostatak splavarske tradicije ovih krajeva. Stari splavari-triftari, su za dnevnice spuštali balvane rijekom, kao najjeftinijim transportom, do FoČe ili Čak do Beograda.
Predahnuvši u FoČi uputili se Bukovci ka mjestu Bastasi, iznad FoČe (ka CG) u rafting kamp "DMD" (www.tara-rafting.com/kamp.php). Tu već poČe avantura. U momentu ugledašmo svjetla negdje dole uz Drinu, zaČusmo zvuk gitare i pjesmu, te pomislili:"Tu smo." Ali ne, malo smo prošišali skretanje. Vratišmo se i konaČno se spustišmo u kamp. Naiðošmo na prepreku. Neki Čiks skrenuo više desno, u jendek. IskoČi desetak lola, sve do jednog u plavim majicama sa nekom vidrom na grudima i za tili Čas postadoše Samarićani. Dole u kampu doČeka nas svjetlo batrijske lampe (Trifko) i gustog tkanja zvjezdani tepih iznad nas. Ali eto i domaćina, Dejana ćalasana sa bratom Duškom. Bukovci se smjestiše u bungalove i nakon dugog dana zadužiše krevete, neki se presvukoše i put FoČe krenuše, do mjesta gdje odmarasmo, a ostali ostadoše u kampu na pivu i "roðendanskoj proslavi". Kažu u FoČi bi veselo, neki se vratiše "pomalo bolesni", ali ništa opasno. Jednom Bukovcu sutradan jedva svanulo.
A sutradan nakon kafice i obilnog, konstruktivnog (mega kaloriČnog) doruČka, sa Cirkusom, krcatog opremom i sa još 2 kombija krenušmo put Crne Gore, do mjesta Brštanovica. Vrijeme nas poslužilo, te nam najgore pade vožnja od 40-45 min do naše poČetne taČke. Malo asfaltom, a više McAdam-ovim pute. Stigošmo do taČke kretanja, gdje nas doČeka Tara, prelijepe tirkizno plave boje, bistra, ali priliČno hladna. ProsjeČna god. temperatura "suze Evrope" je 7 stepeni, a u julu i augustu max 12. Prvo slikanje pa kretanje. Otisnu se Brane(licencirani skiper sa Tare) sa posadom, za njim Majki, a potom Sina sa žensko-penzionerskom posadom.
Dionicu Brštanovica -Šćepan polje od 22 km, taČnije Tarom 14 km i Drinom 7 km prešli smo za 3-4,5 h (prelazi se za 1,5-3h, zavisno od vodostaja). Neki požuriše, malo veslaše pa stigoše za 3h, a drugi lagano, penzionerski, uživaše, te stigoše nakon 4-4,5h, posljednji od 10-tak Čamaca koji su zajedno krenuli. Bi i do vodostaja koji je bio 50-tak cm niži nego inaČe u to doba godine. Na nekim dijelovima Tara kao ogledalo, mirna i providna, pitka cijelim svojim tokom. Vidljivost savršena, kažu i do 14 m pri dnevnoj svijetlosti, a dubina ponegdje doseže Čak 20 m. Bukova na toj dionici ima 13, najveći, a ujedno i sa najvećim padom BrštenovaČki buk, najopasniji buk ćelije, jer baca na sigu (oštar kamen) koji cijepa Čamac. Pravimo obavezne pauze na 3 mjesta za kupanje i odmor. Bukovci su mislim bili jedini tog dana koji su se kupali cijelom dionicom, gdje god nije bilo bukova. Valjda je to navika sa našeg Vrbasa.
Ali ko se kupao u jezercetu ispod gorskih vodopada na ŠipČanici, položio je ispit muškosti. Pitate se zašto? To je rjeČica nastala otapanjem snijega sa planinskih vrhova, mjesto gdje se gorski vodopadi slijevaju u Taru, kupatilo gorskih vila, sa temperaturom vode oko 5 stepeni C. Neki se dokazaše, drugi ne, ali bez potvrde kamere nije moglo. Dejan nas uštrampa, naravno Čoporativno i mi nastavišmo dalje. Prošli smo bukove Tare i u Šćepan polju upoznašmo Pivu, mjestu gdje ove dvije gorske dive Čine Drinu. A Drina nekako drugaČija, toplija. Splavarili smo još nekih 6 km do kampa, gdje je Bukovce Čekala Čorba krČkana na vatri. U toj kuhinjini na meniu je uvijek meso i krompir pod saČem, vojniČki(splavarski) pasulj iz kazana, jagnjetina sa ražnja, svježa pastrmka na žaru, gulaš od srnetine, paprikaš.
Kažu ovoj divljini i Tari se uvijek vraćaju. Nadam se da ćemo i mi , ali negdje tamo u aprilu ili maju, da upoznamo prave Čari, snagu i lice Tare, njenih pritoka koje joj se pripajaju kažu na veliČanstven naČin i Čine predivne vodopade. Da je upoznamo, kako ovog puta Čini mi se nismo baš najbolje, možda malo i gnjuramo, vidimo najdublje dijelove kanjona (kod Tepaca 1307m), drugog po veliČini kanjona u svijetu, proðemo ispod mosta u Ðurðevića Tari. Zbog toga ovoj planinskoj kraljici nismo rekli zbogom, već doviðenja.